Kronična bol: Na pragu su lijeka za agoniju milijuna ljudi

Jedni takvu bol opisuju kao žarenje, trganje ili propadanje, drugi kao električni udar, treći kao svrbež, preosjetljivost na dodir koji počinje boljeti… Čak i kao osjećaj kukaca koji hodaju po koži. Kad se nekome dijagnosticira neuropatska bol, tome je u pravilu već odavno život svakodnevna patnja i zna da mu sredstva protiv bolova neće pomoći, isto kao i ostalih oko jedne desetine čovječanstva s istim problemom. Ili u najboljem slučaju vrlo malo.

Neuropatsku bol medicina je do sada vrlo rijetko uspijevala sasvim izliječiti jer je u prvom redu riječ o posljedici oštećenja nekog dijela živčanog sustava. Kako bi se pacijentima olakšalo, ovisno o situaciji i uzrocima boli, prepisuju im se nekad i antidepresivi, antiepileptici, protuupalni lijekovi.

Istraživači iz Dječje bolnice u Bostonu prije nekoliko dana su objavili znanstveni rad u Natureu u kojem objašnjavaju u čemu je bio problem sve vrijeme, u čemu se griješilo i kako bi se u doglednoj budućnosti pacijentima moglo ponuditi terapije kojima bi se tu bol doista liječilo. Otkrili su da iza svega stoji aktivnost male skupine živaca u kori velikog mozga koji djeluju tako da pojačavaju osjet dodira.

U članku u Natureu objasnili su da je ranije bilo poznato da neke mentalne aktivnosti velikog mozga mogu utjecati na to da osjećamo veću ili manju bol. Nekad na to utječe razmišljanje, nekad prisjećanje, strah, tjeskoba. To je značilo, krenuli su od te ideje, da u mozgu postoji nešto što funkcionira poput “ekvilajzera za bol“, poput centra za kontrolu intenziteta boli, bilo da ju se pojačava ili smanjuje, prenosi Express.hr.

Osjećaj boli ranije se smatralo da potječe od neurona u leđnoj moždini koji primaju impulse iz živaca i tijela, te ih onda prosljeđuju u mozak koji konačno registrira da tamo nešto “treba boljeti”. Sada su znanstvenici uočili u nekim situacijama ona skupina neurona u kori velikog mozga, koja inače kontrolira razinu osjeta dodira, tom razinom osjeta može upravljati tako što šalje impuls u iste one dijelove leđne moždine koji su zaduženi za puteve prenošenja signala za bol prvo iz živca negdje u tijelu, pa preko leđne moždine, na kraju u mozak.

U normalnim uvjetima dva sustava su savršeno odvojena adekvatnim stanicama. Ali ako dođe do određene ozljede u kojoj stradaju živci, impulsi se odjednom miješaju, osjet dodira odjednom može biti pogrešno protumačen kao bol i pacijent je odjednom u mukama. Ove ozljede živaca mogu biti posljedica operacije, fizičkih ozljeda, HIV-a, multiple skleroze, raka i još nekih stanja. U nekim situacijama ljudima se događa to da običan dodir kože o plahtu dok leže i ne miču se, doživljavaju kao deranje kože.

Znanstvenicima je tada palo na pamet, ne samo da isprobaju da li im teorija drži vodu, nego i to je li, u skladu s onime do čega su došli, moguće ukloniti bol preciznim prekidanjem živčanih veza one male skupine problematičnih neurona u kori mozga. Ili čak utišati ih genetskim modificiranjem. Nesretnici na kojima su to ispitivali bili su, opet, laboratorijski miševi. Na oduševljenje liječnika i ogromno olakšanje miševa, ispalo je da su znanstvenici bili u pravu.

Miševi kojima su izazvali neuropatsku bol, nakon tretmana su prestali patiti, a da su istodobno zadržali sposobnost da osjete onu pravu, normalnu, “zdravu” bol u adekvatnim stanjima. Znanstvenici dalje navode da ovakav mehanizam objašnjava i kako je i zašto moguće da je kod neuropatske boli toliko izražena ovisnost fizičkog osjećaja o mentalnom stanju, te da zapravo nije niti čudo da na takvu bol uobičajena sredstva protiv bolova ne djeluju.

Ono što je najvažnije, kako ne bi ljudima rezali po mozgu kako bi ih riješili neuropatske boli, jest to da razumijevanje ovih procesa otvara vrata razvijanju lijekova ili možda električnih impulsa kojima bi se takva stanja ubuduće liječila kod ljudi.

(www.jabuka.tv) 

Komentiraj: