Kristina se vratila u BiH i ne žali za Njemačkom

Kristina Miletić, inače rođena Sarajka, odlučila je zamijeniti život u gradu za onaj na selu.

Asfalt i vrevu grada 42-godišnja je Kristina 2009. zamijenila selom vrativši se iz Njemačke – gdje je studirala i radila – u BiH, odnosno Brnjake u općini Kiseljak, piše portal ljudski.ba.

Otuđenost ljudi

Kako kaže ova požrtvovna samohrana majka dvoje djece, Noela (10) i Lune Lucije (7), na Zapadu joj je posebno smetao jako brz tempo života, kao i otuđenost ljudi – znatno se manje vremena provodi s prijateljima i obitelji. A za Kristinu je to, uz snažnu vjeru u Boga, pokretačka snaga. Jednostavno, ona je, baš poput majke joj Slavice, pravi čovjekoljubac.

Dao otkaz u Njemačkoj jer mu se više isplati raditi “na crno” i primati naknadu

Možda je i najveći razlog mog povratka bio taj što sam željela zasnovati svoju obitelj i pružiti djeci djetinjstvo u BiH, gdje su vrijednosti još uvijek, Bogu hvala, kako treba. A zašto Brnjaci? – Jer je tako dragi Bog posložio, ljubazno, uz osmijeh, odgovara.

Progovorivši i o drugim razlozima povratka, osvrnula se i na svima nam potrebnu – hranu: Mnogo sam novca na Zapadu izdvajala za tzv. bio hranu koja je također uzgajana s pesticidima, ali u dopuštenoj količini. To “bio” je samo za savjest, ali ne baš za organizam. U BiH još uvijek imamo mogućnost – ako ne sami uzgojiti, onda kupiti na selu voće, povrće i meso koje i dalje ima okus i miris kako treba, dodaje Kristina za portal ljudski.ba.

Na pitanje smatra li kako su seljani i seljanke još uvijek u određenoj mjeri marginalizirani uzme li se u obzir da, kada se nekoga želi uvrijediti, kaže mu se da je “seljak/seljanka”, odgovara kako smatra da je privilegij danas živjeti na selu. S ponosom kaže da tu živi po osobnom izboru – kao i zahvaljujući svojoj djeci.

Bogati žive na selu

Moji roditelji također su rođeni i odrasli u Sarajevu, na selo smo išli ponekad, najviše u Srednjobosansku županiju, odakle su očevi korijeni. No, od tada život se znatno promijenio. Naime, danas i na selima imate internet koji omogućuje apsolutno jednaku informiranost kao i edukaciju te kućni ured. A vrijeđanje je svakako jedan od najvećih grijeha – ubijanje bez oružja.

Nitko od nas ne može birati gdje će se roditi. Ne smatram da bolji ili lošiji ljudi žive i rađaju se na selu, stoga, po mom mišljenju, ni tada, a ni sada nema mjesta za marginalizaciju puka koji živi u ruralnim dijelovima. Na Zapadu većinom imućni ljudi žive u ruralnim predjelima i imaju kuće te bježe iz prenatrpanih i onečišćenih gradova, jasna je Kristina.

Sve više umirovljenika u Njemačkoj primorano raditi

Uistinu, u Kristininu domu, koji dio godine dijeli i s majkom Slavicom kada ona nije na jadranskoj obali ili zbog obveza u Njemačkoj, riječ Božja se poštuje, počevši od samog pozdrava “Hvaljen Isus i Marija” i sudjelovanja u svetim misama, obvezna posta i nemrsa – petcima i kada Crkva to nalaže, a i mimo toga – do ustrajna usađivanja kršćanskih vrjednota djeci.

Vjera je izuzetna bitna

Biti vjernik nije nužno vezano uz mjesto gdje živimo, ali je činjenica da su crkve u ruralnim dijelovima uvijek krcate i predivan je osjećaj kad ste svaku nedjelju okruženi poznatim licima na svetoj misi. Uz to je i djeci prirodno ići na ispovijed, vjeronauk, svetu misu sa svojim prijateljima, što olakšava odgoj u vjeri.

Za mene je najljepši pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”, ali ga ovdje znatno češće koristim nego dok sam živjela u Sarajevu ili pak na Zapadu. Svoju vjeru ne samo da nosim u srcu nego ju i živim te smatram da je ne nužno lakše, ali je ljepše živjeti u ruralnim dijelovima, priča ova ponosna seoska žena.

Riječ je o osobi koja ako znancu, ali i neznancu nije pomogla, zasigurno mu nije ni odmogla. Altruizam je to koji može biti inspiracija i uistinu se osjeti da nije glumljen, nego osobi imanentan. U njezinu domu svatko se osjeća dobrodošao te jednostavno ne postoji mogućnost da ne bude počašćen. Domaćim delicijama, dakako.

Kristina priča i o životu nekoć i danas, s posebnim naglaskom na seosku ženu.

Svjetski je dan seoskih žena

Ogromna je razlika života nekoć i sada u svim sferama, a osobito u životu žene na selu. Iz priča svojih baka znam da im tada nije bilo jednostavno jer su imale znatno nižu naobrazbu od svoje braće, nisu ih roditelji podupirali u njihovim snovima ni talentima, bilo je dovoljno da mogu biti supruge, majke i raditi u kući i na polju. Danas, Bogu hvala, nema tih razlika. Žene su obrazovane i sposobne kao i muškarci, što im omogućuje samostalnost i samopouzdanje. Danas žene na selu imaju sva moguća pomagala kao i one koje žive u gradu, kaže Kristina za ljudski.ba, koja kao glavne prednosti života na selu vidi čist zrak i zdravu hranu.

Živimo u skladu s prirodom i imamo mogućnost djecu od malih nogu učiti ispravno osnovne stvari. Buđenje uz cvrkut ptica, gdje nema mjesta stresu, obroci i okrjepa u prirodi, počevši od jutarnje kave pa nadalje… Nisu nam potrebni ni fitness centri niti solariji – imamo tjelovježbu i sunčanje na zraku, uz smijeh će Kristina.

(www.jabuka.tv)