Kolumna: Krabuljni ples oko Herceg-Bosne, bez entiteta nema identiteta

Da ne povjeruješ svojim očima i ušima! Hrvati, a s njima i neki nehrvati, duboko se ukopali svatko u svoju misao o nekom tamo Željku Komšiću iz Kiseljaka!

Što je tu tako čudno? Sama ta činjenica: predmet ništavan, a misli o predmetu dubokoumne! Ali ne treba se tomu čuditi. Takve nesklapnosti nužno se zbivaju uvijek kada politički vjetrogonje, plešući oko vatre, paze “da se Vlasi ne dosjete” kakve nevolje potajno žuljaju njihovu pravednost.

Ali najmanje su u ovom slučaju krivi rečeni vjetropiri. Mnogo je krivlja paradoksalna politička zbilja koja hrani njihovo dubokoumlje.

Evo kratka prikaza te zbilje. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila je u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nazovi-država svojih triju jednakopravnih naroda: Muslimana (oko 43 posto pučanstva), Srba (oko 31 posto pučanstva) i Hrvata (oko 17 posto pučanstva).

Kada se Jugoslavija raspadala (1990.–1995.), Muslimani su tu nazovi-državu htjeli pretvoriti u samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu; Srbi nisu htjeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu; Hrvati, politički gotovo zanemariv čimbenik u Bosni i Hercegovini, naravno su čeznuli za životom u svojoj nacionalnoj državi, ali su, duboko svjesni svoje neznatnosti i dugoročnog probitka svoje nacionalne države Republike Hrvatske, u veljači 1992. masovno izašli na referendum i glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine.

Na tom referendumu zbio se temeljni bosansko-hercegovački paradoks.

Hrvati su, premda najslabiji čimbenik – poput miša u priči “Djed i repa” – svojom snagom iščupali Bosnu i Hercegovinu iz Jugoslavije. Kako? Paradoksalno. Prevagom svojih glasova ostvarili su nuždan uvjet za njezino međunarodnopravno priznanje – dakle, nešto što niti su Srbi htjeli niti su Muslimani bez Hrvata mogli učiniti.

Na ishod referenduma o neovisnosti Srbi su odgovorili združenim nasiljem iznutra i izvana: iznutra oružanom pobunom, a izvana srpsko-crnogorskom oružanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. U tom ratu (1992.–1995.) izbio je podjednako okrutan oružani sukob među braniteljima Bosne i Hercegovine – među Muslimanima (od rujna 1993. Bošnjacima) i Hrvatima. Hrvati, najslabiji sudionici u tim sukobima, pretrpjeli su razmjerno najveće demografske gubitke, i to – paradoksalno – znatno veće u sukobima sa saveznicima, Bošnjacima, u Srednjoj Bosni nego u sukobima s neprijateljima, Srbima, u Sjevernoj Bosni.

Ta dva paradoksa visoko je nadmašila paradoksalnost Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini što su ga po diktatu “tenkovske diplomacije” tzv. međunarodne zajednice u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson kod Daytona postigli Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović te njegovim svečanim potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. priveli kraju rat Srba, Bošnjaka i Hrvata za svoj dio Bosne i Hercegovine.

Pouzdane podrobnije obavijesti o toj trostrukoj bosansko-hercegovačkoj tragediji čitatelju nudi knjiga Ivana Zlopaše “Politička sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini” (Mostar, 2005.). Pisac ovoga članka želi samo upozoriti na temeljne paradokse Daytonskoga sporazuma o kojima pametniji od njega mudro šute.

Taj sporazum svojim Aneksom IV, koji je zapravo Ustav buduće države, određuje Bosnu i Hercegovinu kao državu njezinih triju jednakopravnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, i svih ostalih njezinih državljana. Uz to ističe da Bosna i Hercegovina više nije – republika. Dobro, reći ćete, što je tu paradoksalno? Tu još ništa.

Ali Ustav te odredbe dopunjuje nečim što je ne samo paradoksalno, nego i skandalozno. On državu dijeli na dva podjednaka dijela, tzv. entiteta (bića), jedan se prostire na 49 posto, a drugi na 51 posto ozemlja. Manji entitet naziva Republikom Srpskom i dodjeljuje ga Srbima, a veći entitet Federacijom Bosne i Hercegovine i dodjeljuje ga Bošnjacima i Hrvatima. Što dakle?

Nije li čudno da Bosna i Hercegovina, koja nije republika, svojim znatnim dijelom jest republika? I to – Republika Srpska!

Nije li više nego sablažnjivo dodijeliti agresoru na Bosnu i Hercegovinu, koji je činio oko 31 posto ukupnoga pučanstva, 49 posto, a njezinim braniteljima, koji su činili oko 60 posto ukupnoga pučanstva, 51 posto te nesretne države?

A što čine Bošnjaci kada već treći put biraju Hrvatima njihova zastupnika u tročlano Predsjedništvo toga čudovišta od države koje je još dodatno unakazila samovolja “visokih predstavnika međunarodne zajednice”, od Carla Bildta do Valentina Inzka?

Što dakle čine hrvatski saveznici Bošnjaci?

Oni samo oponašaju okrutnu “pravdu” međunarodne zajednice. Stoga je sva ta smiješna “frtutma” oko Željka Komšića u biti samo krabuljni ples oko pokojne Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojemu se nadmeću njezini pristaše i protivnici.

Hrvati, ako se ne varam, napokon polako shvaćaju da bez entiteta nema identiteta, a u krajnjem slučaju ni opstanka.

(Benjamin Tolić | Hrsvijet.net)


1 komentar

  • Zao mi je Hrvata u BiH, isto kao sto mi je zao Srba u Hrvatskoj, jer su nam sudbine tako slicne ili iste- izgubili smo Domovinu. Medjutim, ostali smo, hvala Bogu, zivi i imamo mogucnost izbora sta i kako dalje, sto mnogi koji su izginuli, nazalost nemaju.
    Mislim da pri izboru buducnosti, osim Bogom nam dane slobode izbora koja je apsolutna, imamo i moralnu obavezu ne samo prema onima koji su uzalud izginuli nego i prema nasoj djeci i unucima, da ne ponovimo iste greske koje su dovele do gubitka zivota i gubitka Domovine.
    Nemojmo se bojati slobode i ne dozvolimo da taj nas strah ponovo iskoriste najgori medju nama.

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.