Kako je tata Slaven pokrao autističnu djecu

Što se dogodi kad država ne brine o najranjivijima? Dogodi se ‘Tata Slaven’ protiv kojeg je danas Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici i službeno pokrenulo istragu jer ga sumnjiče da je zlorabio humanitarnu pomoć prikupljenu za djecu s teškoćama u razvoju.

Iza ove suhoparne pravosudne definicije kaznenog djela zapravo se krije mnogo veća i važnija priča koja je počela prije nekoliko godina, a da je riječ o prevari saznalo se kad je već bilo jako kasno i kad su roditelji djece s autizmom shvatili da ih je 42-godišnji Slaven Vujić, osnivač udruge ‘Senzori’ i ‘Grad Anđela’, prevario za milijunski iznos donacija i raznih izmišljenih troškova.

“Uspješni menadžer”

Sve je počelo 2015. godine lijepom ljudskom pričom o ocu koji ima autističnog sina, pa piše blog o zajedničkom trudu da pobijede djetetovu bolest. Blog je, kako je pisalo, počelo pratiti 15 tisuća ljudi, a Slaven Vujić se predstavio kao bivši menadžer i poduzetnik koji je ostavio iznimno uspješnu poslovnu karijeru kako bi se mogao posvetiti liječenju svog sina. Novinarima je rekao da je prodao sve što god je imao samo kako bi bio sa svojim Vitom.

U tu svrhu osnovao je najprije i Udrugu Senzori jer je, kako su kasnije tvrdili prevareni roditelji, bio dobro upućen da za djecu sa autizmom nema sustavnog tretmana. Ali u prvi mah nitko od njih nije imao razloga sumnjati u – kako su ga prozvali – ‘tatu Slavena’. U njemu su vidjeli barem djelomično rješenje za zajedničke muke koje im hrvatska država nije sposobna riješiti:

Djeca senzorci i ostali s elementima iz autističnog spektra su uglavnom hiperaktivni. Za njih morate imati ljude sa znanjem, s njima se treba baviti. Takvo dijete se, kad je razdražljivo, baca po podu, grize sebi majicu, ili se pak povuče duboko u svoj svijet i ne socijalizira se s ostalima u grupi. Vito, primjerice, sad već razumije neke stvari, ali ne govori, pa onda ljutnju ili bol ispoljava tako da tuče mene ili sebe…

Zatvorena vrata

Nemamo infrastrukturu, iako se u posljednja dva desetljeća broj djece s poremećajima iz autističnog spektra povećao za dvadeset puta. Uskoro neće imati gdje ni ići u školu jer je kapaciteta sve manje, rekla je 2015. godine, u tom prvom razgovoru za novine Slavenova supruga Maja, opisujući problem s kojim se susreću svi roditelji koji imaju djecu s autizmom.

Djeca, roditelji, djedovi, bake pohrlili su ‘tati Slavenu’ jer je njegova Udruga Senzori počela nuditi i terapijske tretmane.

Mi smo dolazili tamo zbog tih terapeuta. Znači, mi smo uplatili terapije za mjesec dana, koje na kraju nismo dobili. Zapravo nam je digao novce bez ikakvog objašnjenja. Kada se to desilo, došli smo do zatvorenih vrata, a da nam nitko ništa nije rekao niti nas obavijestio, rekla je Danijela, jedna od majki koja je Udruzi platila terapiju za svoje dijete, portalu zadarski.hr

Nakon toga Udruga Senzori u Zagrebu se prestala baviti terapijama, ali je onda u njoj počela raditi renomirana logopedica i neuropsihijatrica, doktorica Danijela Helc iz Beograda. Njezin pregled koštao je, kako je rekla 150 kuna, ali je Udruga roditeljima to naplaćivala 450, dakle 300 kuna više.

A onda je ‘tata Slaven’ roditeljima preporučio da djeci plate testiranja na teške metale i još neke poremećaje od kojih djeca s autizmom obično pate. Naravno i to su roditelji u najboljoj namjeri bez pitanja uplatili. Po djetetu je ‘tata Slaven’ zaračunao troškove od 2.000 kuna.

Ni traga nalazima

Trebali su ispuniti formular s podacima djeteta, u kuvertu priložiti uzorak kose i krvi, te svotu za plaćanje laboratorijske obrade koja bi se – kako im je Slaven Vujić objasnio – slala u Nizozemsku ili SAD – već prema potrebi. Kako su nasamareni roditelji rekli, od udruge nikakvu potvrdu o uplati nikad nisu dobili. Kao ni nalaze.

Nalaze su dobili samo oni najglasniji, koji su najviše ustrajali sa zahtjevima, kaže jedan od prevarenih i očajnih roditelja. No, kako da u ovog dobročinitelja posumnjaju dobronamjerne obitelji, kad u njega nisu sumnjali ni mediji, ni mnogo umješniji likovi s domaće javne scene. 

Kad su obitelji pomalo počele shvaćati da je Udruga ‘Senzori’ bunar bez dna, ‘tata Slaven’ dosjetio se još većeg i boljeg projekta. Osnovao je Udrugu ‘Grad Anđela’ i počeo pričati o izgradnji posebne ustanove za ovu djecu nedaleko Daruvara. Pa tko ne bi pomogao tako humanu ideju? Novac su počele donirati razne tvrtke, škole, i opet neki naivni roditelji, vjerujući kako će doista jednog dana u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji niknuti ‘Dvorac Anđela’ kako je pjesnički nadahnuto tata Slaven nazvao svoj novi projekt.

Naravno da su oni malo manje naivni odmah uvidjeli da je sad ‘tata Slaven‘ prevršio svaku mjeru.

U jednom trenutku sam sebi, a razgovarao sam i sa ženom, rekao: Gle, ovo je stvarno previše, ovo je otišlo predaleko”, rekao je Marin Vlahović, jedan od očeva koji je među prvima shvatio da nešto baš jako ne štima, pa je zavirio u financijska izvješća ‘Senzora’ i otkrio manjak od 116.000 kuna. No, kako će se ubrzo pokazati, to je tek manji dio od ukupne svote koju je Slaven Vujić uzeo s računa i – kako se ubrzo saznalo – tim novcem zapravo počeo graditi vlastitu kuću. 

Četiristo tisuća i nešto mu je financijsko izvješće za 2015., 600 i nešto tisuća je sam rekao vama. Znači gdje je taj novac? Što radi država? Što sad radi država da ne pita? Možete vi to sada knjigovodstveno ovako i onako prikazati, ali toga nema. Nema zapravo ničega što je opipljivo za milijun kuna, kaže Jacqueline Bat, iskusna i ugledna defektologinja koja je počela raditi u Udruzi uvjerena da će pomagati djeci, ali je ubrzo prekinula suradnju s ‘tatom Slavenom’.

Konačno, zamršeno klupko financijskih marifetluka počelo se odmatati, a prava istina o ‘tati Slavenu’ objavljena je upravo u tekstu objavljenom na zadarski.hr.

Svjedočanstvo o biznisu

O svom bivšem poslovnom partneru odlučio je progovoriti Aleksandar Arambašić, koji je prije 10-ak godina sa Slavenom Vujićem pokušao dovesti u Hrvatsku MMA borce.

Slaven je ušao u biznis bez lipe, a ja sam uložio ušteđevinu. No, kad smo za prvu borbu napunili dvoranu od 2-2 i pol tisuće ljudi do posljednjeg mjesta, pri konačnom obračunu je nedostajalo 2000 karata. Ubrzo nakon toga vidio sam Slavena u novoj Mazdi vrijednoj oko 115 tisuća kuna, iznos koji je nedostajao od karata, kaže Arambašić.

Nastavili su suradnju, ali je kako kaže Arambašić, sav novac koji bi prikupio od sponzora i ljubitelja MMA, Vujić umjesto natjecateljima, isplatio sebi.

Odlučio sam progovoriti jer je Vujić nastavio raditi isto ono što je radio prije desetak godina, samo su ovaj put žrtve bolesna djeca. Kad se pojavi novac – on se pogubi, opisao je bivši Vujićev poslovni partner Vujićevu strast prema gotovini.

Postalo je tako jasnije i zašto se u javnosti Vujić predstavljao kao dobar prijatelj Cro Copa.

Ništa od njegove poslovne priče nije bila istina, ali ne znam zašto nitko nije reagirao, rekao je kasnije Arambašić, a i Cro Cop je ubrzo objasnio svoje ‘prijateljstvo’ s ‘tatom Slavenom’.

On je nekad davno bio samo jednom tek jedan od mojih mnogobrojnih sparing partnera na treningu. Nikad nismo bili baš nikakvi prijatelji.

No, kad se zagugla Slavena Vujića, može se pronaći i informacija da je bio direktor u jednoj IT tvrtki koja se bavi procesnim rješenjima. Koliko dugo je ostao na tom radnom mjestu nije poznato, jer se njegov poslodavac nije o tome izjasnio.

Baš briga državu

Ipak, mnogo važnije od prijateljstva s našim slavnim borcem i direktorskog mjesta u IT sektoru, je pitanje – ”gdje su pare?‘. Pronevjereni iznos koji nedostaje na računima Udruge procjenjuje se na oko 720.000 kuna. Mnogo je to novaca za koji se moglo pomoći autističnoj djeci, platiti im vrhunske psihologe i defektologe, umanjiti patnje i njima i njihovim obiteljima.

Istraga će vjerojatno trajati neko vrijeme, a još dulje će trajati sudski postupak. ‘Tata Slaven’ ostat će, s vremenom, u sjećanjima samo onih ljudi koji su mu dolazili u Udrugu s bezgraničnim povjerenjem.

I tako će se, samo kad se opet ukaže prilika – opet pojaviti neki novi ‘tata Slaven’. A država će i dalje financirati sve i svašta – nove limuzine, vojne avione, proširivati listu privilegija za branitelje i dijeliti im razne povlastice, Bandić će i dalje trošiti milijune za fontane, ali se dječji vrtići i škole za djecu s posebnim potrebama neće graditi.

Kujundžić ili njegov nasljednik nagovarat će građane da uplaćuju donacije u fondove za skupe lijekove, financirat ćemo izdašne mirovine saborskih zastupnika, otpremnine nesposobnim menadžerima u državnim tvrtkama…, ali za bolesnu djecu i dalje neće biti novaca, ni sustavne brige.

(www.express.hr)