Kada trebate brinuti zbog strahova Vaše djece

Normalno je da se djeca s vremena na vrijeme boje, ali kako možete znati jesu li strahovi Vašeg djeteta razlog za brigu? Evo nekoliko pametnih savjeta.

Sva djeca imaju strahove. Vaša će mala djevojčica možda početi paničariti ako je nepoznata osobe podigne u naručje. Vaš se mališan možda boji pasa.

Vaš će sin možda osjetiti bol u trbuhu na dan polaska u treći razred u novoj školi. Ali neka djeca proživljavaju mnogo više strahova nego druga. Uvijek je teško gledati kako dijete pati od anksioznosti, ali naročito je teško ako niste sigurni osjeća li previše straha i je li mu možda potrebna pomoć.

Obični strah i anksioznost razlikuju se po težini. Iako je osjećaj anksioznosti prirodna rekacija na stresnu ili opasnu situaciju, djetetu možda treba pomoć ako je anksioznost nerazmjerno jaka, dugotrajna ili narušava život i zdrav razvoj djeteta, piše Narod.hr.

Pokazatelji da je dijete anksiozno

Malo dijete preopterećeno strahovima možda ne shvaća da su ti strahovi nerealistični ili preuveličani te ih možda neće izraziti, osim ponašanjem. Ako se dijete boji da bi se nešto moglo dogoditi roditelju, možda će imati problema s odvajanjem ili usnivanjem. Ako se dijete ne može prestati bojati da će se razboljeti, možda će tražiti neprestanu podršku ili će opsesivno prati ruke.

Djeca s teškom anksioznošću nastojat će izbjegavati stvar koja je potiče, takozvani „okidač.” Ako dijete odbija sudjelovati u aktivnostima u kojima druga djeca uživaju; ako ima ispad svaki put kad mora ići u posjet zubaru ili liječniku; ako se uvijek razboli u nedjelju navečer ili provodi mnogo vremena u ordinaciji školske liječnice, krivac bi mogla biti teška anksioznost.

Separacijski anksiozni poremećaj

Ako mogućnost odvajanja od roditelja ili njegovatelja djetetu uzrokuje krajnju tjeskobu, moguće je da ima separacijski anksiozni poremećaj. Teško odvajanje normalno je u ranom djetinjstvu; poremećaj je prisutan ako strah ili anksioznost narušavaju ponašanje prikladno za dob, bilo da dijete ne može ispustiti roditelja iz vida u dobi od 18 mjeseci ili ne želi da ga se ostavi u školi u dobi od 7 godina.

Dijete sa separacijskom anksioznošću može imati iznimne teškoće u situacijama kada se mora pozdraviti s roditeljima, biti samo na jednom katu kuće ili zaspati u zamračenoj prostoriji jer je užasnuto da bi se nešto moglo dogoditi njemu ili njegovoj obitelji ako se razdvoje. Dijete možda izbjegava igru s vršnjacima ili rođendanske zabave ili neprestano u stopu prati jednog od roditelja. Možda ima česte bolove u trbuhu, glavobolje ili omaglicu kada se treba razdvojiti od roditelja.

Generalizirani anksiozni poremećaj

Ako se čini da se dijete previše brine oko običnih, svakodnevnih stvari, do te mjere da zabrinutost prožima njegovo cjelokupno ponašanje, moguće je da ima nešto što se zove generalizirani anksiozni poremećaj. Ovakva vrsta anksioznosti često je usmjerena na ostvarivanje rezultata u školi ili u sportu – „Hoću li proći test?“ „Što ako ne budem dobro igrala?“ „Hoću li se upisati na dobar fakultet?” To ih može dovesti do pretjeranog učenja ili vježbanja, dijete postaje „svoj vlastiti tiranin”, riječima jednog kliničara s američkog institute za mentalno zdravlje djece.

Djeca s generaliziranim anksioznim poremećajem neprestano se brinu hoće li ostvariti očekivanja. Često traže podršku u pokušaju da ublaže svoje strahove („Hoćemo li stići na vrijeme?” „Što ako ne budem mogao zaspati noć prije testa?”) te mogu biti ukočena ili razdražljiva. Stres koji proživljavaju može uzrokovati fizičke simptome, uključujući umor, bolove u trbuhu i glavobolje.

Specifične fobije

Ako dijete nije općenito plašljivo, ali pokazuje pretjeran strah od neke konkretne stvari ili situacije, moguće je da ima specifičnu fobiju. Ovaj onesposobljavajući strah pokazuje se kada se dijete suoči s izvorom straha – psima, klaunima, vodom, insektima, mrakom – bilo izravno ili neizravno, primjerice tako da vidi sliku ili čuje pjesmu o tome.

Djeca sa specifičnim fobijama očekuju i izbjegavaju stvar koja pokreće njihov strah, što može značajno ograničiti njihove aktivnosti. Možda plaču ili imaju ispade kako bi izbjegli izvor svog stresa, ili osjećaju fizičke simptome kao što su drhtanje, omaglica ili znojenje.

Socijalni anksiozni poremećaj

Većina je djece ponekad sramežljiva ili nesigurna, ali kada se dijete (najčešće tinejdžer) pretjerano brine da će učiniti nešto sramotno ili da će je drugi negativno prosuditi, moguće je da ima socijalni anksiozni poremećaj. Zbog straha da ne učini nešto što bi moglo uzrokovati poniženje, dijete može izbjegavati školu ili druge socijalne situacije, plakati i imati ispade kada se na njega vrši pritisak da u njima sudjeluje.

Neka djeca imaju socijalnu anksioznost usmjerenu na obavljanje aktivnosti pred drugima, kao što je govor pred razredom, naručivanje u restoranima ili kupovina. Drugi također osjećaju tjeskobu u socijalnim situacijama čak i kada nisu u središtu pozornosti, zbog čega se boje ići u školu, jesti u javnosti i koristiti javne zahode.

Selektivni mutizam

Ako je dijete pričljivo u privatnosti svog doma, ali ne može progovoriti u školi ili drugim socijalnim situacijama, moguće je da ima selektivni mutizam. Roditelji i nastavnici ponekad tumače djetetovu šutnju kao svojeglavost, ali dijete je zapravo paralizirano krajnjom nesigurnošću.

Selektivni mutizam djetetu može uzrokovati tešku muku jer ne može progovoriti čak ni ako osjeća bol ili mora otići u zahod, te može spriječiti dijete da sudjeluje u školskim i drugim aktivnostima. Neka se djeca „skamene“ kao zec obasjan farovima kada ih se prozove da nešto kažu. Drugi koriste geste, mimiku lica i kimanje glavom kako bi komunicirali bez riječi. Čak i kod kuće djeca mogu zanijemiti kada je prisutan bilo tko osim članova obitelji.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

Ako dijete opsjedaju intenzivni strahovi, ako se osjeća prisiljeno obavljati repetitivne rituale kako bi otjeralo te osjećaje, moguće je da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Djeca s OKP-om opterećena su neželjenim mislima i strahovima (opsesijama) koje kanaliziraju ili neutraliziraju pomoću repetitivnih radnji (kompulzija).

Česte su opsesije strah od zaraze, strah da će njima bliska osoba biti ozlijeđena i strah da će oni sami učiniti nešto strašno. Moguće je da kompulzivno peru ruke, zaključavaju i ponovo zaključavaju vrata ili simetrično dotiču dijelove tijela kako bi neutralizirali strah i osjećali se ugodnije. Također opetovano postavljaju pitanja i traže potporu, a moguće je da i od drugih traže da sudjeluju u njihovim ritualima.


Što učiniti ako je Vašem djetetu potrebna pomoć

Prvi je korak do toga da pomognete svome djetetu evaluacija. Kliničar kojeg posjetite treba imati iskustva s dijagnosticiranjem i treba Vam objasniti koje će izvore informacija koristiti. Korisno je bilježiti djetetova ponašanja koja Vas zabrinjavaju i vrijeme kada su se dogodila, kako biste lakše otkrili moguće okidače. Kratak posjet ordinaciji s Vašim djetetom nije dovoljan za dijagnozu.

Prilikom odabira stručnjaka koji će liječiti Vaše dijete, najbolje je naći nekoga obučenog za rad s djecom – psihijatra s licencom za djecu i adolescente ili psihologa s licencom. Stručnjak Vam treba pojasniti što terapija podrazumijeva, za što je učinkovita, zašto je preporuča te koliko obuke i iskustva ima s tom terapijom.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.