U svakoj firmi postoji barem jedna osoba na koju se “uvijek može računati”. Kad netko izostane, kad zapne rok ili se pojavi hitan zadatak – zove se njih.
Na početku to izgleda kao pohvala i dokaz profesionalnosti. No, s vremenom ta uloga može postati zamka: nastaje ono što se u svakodnevnom govoru sve češće naziva “sindrom radnog konja“.
Od nagrade do kroničnoga stresa
Riječ je o obrascu u kojem radnik (ili radnica) stalno preuzima više nego što je realno moguće odraditi bez posljedica. Radi duže, “uskače” drugima, ne uzima pauze, teško postavlja granice i često ima osjećaj krivnje ako “nije dostupna”.
Problem je što se takvo ponašanje u mnogim radnim sredinama nagrađuje, barem prešutno: dodjeljuju se novi zadaci, ali ne i dodatni resursi, vrijeme ili priznanje.
Posljedice se obično ne vide odmah. Najprije dolazi umor koji se “rješava” još jačim stiskanjem zubi. Zatim slijedi pad koncentracije, razdražljivost, nesanica i osjećaj da posao više ne donosi zadovoljstvo nego samo pritisak.
Svjetska zdravstvena organizacija izgaranje (burn-out) opisuje kao sindrom povezan s kroničnim stresom na radnom mjestu koji nije uspješno upravljan, uz iscrpljenost, mentalno udaljavanje/cinizam i pad profesionalne učinkovitosti.
Važna je i druga strana priče: nije sve “u karakteru”. Stručnjaci upozoravaju da radno okruženje može poticati tzv. workhorse (radni konj, op. a) mentalitet: kad su ciljevi nerealni, kad se herojski prekovremeni podrazumijeva ili kad se sustav oslanja na nekoliko preopterećenih ljudi umjesto na jasnu organizaciju i timsku raspodjelu posla.
Kako prepoznati da ste u ulozi radnog konja?
Ako redovito “gasite požare” umjesto da radite svoj posao, ako vas kolege i nadređeni zovu “spasiteljem”, ako vam se obveze gomilaju, a vi se teško odričete i najmanjega zadatka – to su signali.
U ekstremnijim slučajevima obrazac može kliznuti u radnu ovisnost: unutarnji pritisak da se radi i kad nema potrebe, uz narušavanje zdravlja, odnosa i odmora.
Rješenje nije u tome da “radni konj” postane manje odgovoran, nego da postane zaštićeniji, i osobnim granicama i sustavom. Pomaže pisano definiranje prioriteta, odbijanje “hitnih” zadataka bez jasnog roka i vlasništva te dogovor s nadređenima o realnom opsegu posla.
Za poslodavce je poruka još jasnija: ako organizacija stalno ovisi o prekovremenom radu i “jednoj osobi koja sve drži”, problem nije u zaposleniku nego u procesu i organizaciji.
Na kraju, sindrom “radnog konja” često izgleda kao vrlina, dok se ne pretvori u račun koji stiže na naplatu. A tada više nije pitanje tko je najpouzdaniji, nego tko će prvi pregorjeti.
(www.jabuka.tv | Foto: Freepik)
Ko da je to briga sefa/icu, kad pregori jedan/na stize sljedeci/ca. Ako covjek sam ne pazi na sebe ne pise mu se dobro.
Svi smo mi njima samo broj,a radnici to jest neradnici iskoristavaju one najslabije.Tako je nazalost u vecini firmi.Sve dok jednom taj najslabiji ne pukne i napravi scenu.