Ivo Lučić: Nismo mi ni mali ni nemoćni, u to nas uvjeravaju oni koji bi željeli da smo mali

Hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je veliki rezultat, mnogi kažu usprkos Hrvatskom nogometnom savezu, politici i društvu u cjelini.

Sve je učinjeno što se dalo učiniti da ne uspiju, a oni su igrali u finalu Svjetskoga prvenstva i osvojili srebrenu medalju. Vrijeđani su, ponižavani, bojkotirani, napadani, saslušavani, optuživani i suđeni, i nakon svega oni su se pokazali drukčijim i dokazali boljim od onih koji su ih osporavali i negirali.

Jer nije naša politika, naše gospodarstvo, niti je naše pravosuđe među najboljima u svijetu, a oni to jesu, kao što su to i neki drugi momci i djevojke koji su sve postigli sami, svojim trudom i svojom mukom. Po povratku iz Moskve organiziran im je spektakularan doček u Zagrebu.

Pola milijuna ljudi satima je čekalo na suncu i kiši da ih pozdravi, čestita im, zahvali, podijeli s njima emocije i sudjeluje u njihovu uspjehu i njihovu slavlju, našem uspjehu i našem slavlju.

Dojmovi navijača Vatrenih: Hercegovina je dominirala na dočeku koji se pamti do smrti

Stajali su u kolonama, penjali su se po krovovima, padali u nesvijest i ustajali, žrtvovali se, trpjeli, pjevali, veselili se, mahali i pozdravljali. Ni to nije bilo dosta, organizirani su im i pojedinačni dočeci u Splitu, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Varaždinu, Imotskom, Donjem Miholjcu, Sesvetskim Selima, Omišu, gotovo svagdje kamo su dolazili. Svagdje se pjevalo “Mojoj domovini”, orilo se “Lijepa li si”, “Samo je jedno u mom životu vrijedno”, “Neopisivo”.

Doista neopisivo, a mnogima i neshvatljivo. Mladost se možda povela za spektaklom, ali što je sa starijima, što je s onima koji pamte i polufinale iz 1998. godine? Kako objasniti njihovu euforiju, ushićenje, radost koja se teško može usporediti i s onom od prije dvadeset godina?

Tada nam je taj uspjeh, koliko god bio golem i kako god djelovao nestvarno, bio nekako očekivan, razumljiv, “normalan”. Tri godine nakon velike pobjede u ratu ni nogometne pobjede nisu bile čudo. Tadašnji predsjednik Tuđman uvjeravao nas je da smo vrijedni poštovanja, “jedan od najstarijih naroda u Europi”, “regionalna sila”.

Izbornik Blažević tvrdio je da smo najbolji na svijetu i da možemo svakoga pobijediti, a kasnije i da je samo on kriv što nismo postali svjetski prvaci.

Dvije godine poslije došlo je do promjene vlasti, ali ne onako kako je to uobičajeno u demokratskim zemljama. Došlo je do radikalnih smjena, pravih čistki u pobjedničkoj vojsci, policiji, obavještajnoj zajednici, državnoj upravi. Branitelji su tretirani kao zločinci, poduzetnici kao kriminalci, domoljubi kao ekstremni nacionalisti.

Promijenjen je i Dan državnosti, nastupilo je razdoblje “detuđmanizacije”. Politika ulaska u Europsku uniju bila je “bez alternative”, ratni zapovjednici izručeni su haaškom Tribunalu, a osamostaljenje i obrana Hrvatske okvalificirani su “udruženim zločinačkim pothvatom”.

Uslijedilo je svakodnevno posipanje pepelom zbog toga što uopće postojimo. Učestali su obredi ispričavanja svima koji su to tražili i onima koji nisu. Legitimitet vlasti nije više počivao na volji naroda i tekovinama Domovinskog rata, nego na volji stranih ambasada i komisija te jugoslavenskoj mitologiji Drugoga svjetskog rata.

Lučić: Bosna i Hercegovina neće se podijeliti, nego, po svemu sudeći, raspasti

Ispunjavale su se “domaće zadaće”, razvijala suradnja “u regionu”, prodavalo sve što se može prodati jer je, navodno, naša država za razliku od drugih “loš gospodar”.

Dizali su se novi krediti kojima su vraćani prethodni, uvijek uz sve veće kamate. Uzimane su provizije, vozilo se “u petoj brzini”, nitko se više nije brinuo o “grijesima struktura” i malo tko je primijetio da smo se, “proklinjući” devedesete, kao društvo vratili usred sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dijelio se i trošio tuđi novac u zamjenu za političku lojalnost ili barem “korektnost”. Tragalo se za “topničkim dnevnicima” kao za Svetim gralom što nudi, ako ne vječnu mladost, onda barem političku dugovječnost.

Blagoglagoljivi političari, predsjednik građanin, premijeri i ministri, složno su nas uvjeravali u svoje veličine i našu neznatnost. Govorilo se i pisalo kako smo mali i siromašni te da nipošto ne možemo “sami odlučivati o svojoj sudbini”.

Tražili su zahvalnost, jer oni nas vode u Europsku uniju, baš kao nekada u komunizam, a tamo nas čeka pravo blagostanje, radit ćemo prema mogućnostima, a dobivat ćemo prema potrebama odnosno prema projektima. Ugurali smo se u Europsku uniju, s (obnovljenim) mentalitetom socijalističkih samoupravljača, nenaviklih na rad i ovisnih o državnim davanjima. Resursi su se trošili a apetiti su rasli.

Kada je nestalo novca, odnosno kada su uspostavljena kakva-takva pravila i minimum reda, nastala je dreka i kuknjava očajnika ovisnih o proračunskim davanjima.

Državna birokracija velikim je dijelom bila i ostala svrha samoj sebi, prožeta obilježjima mentaliteta propaloga režima i raznim oblicima korupcije. Često je obuzima nikada dokraja potisnuta želja za “hapšenjem” političkih protivnika.

Jedan je ministar znanosti, obrazovanja i sporta prijetio “sportskoj močvari” te je osnovao i “sportsku inspekciju” opremljenu značkama istovjetnim onim policijskim. Ministar financija usred ljetne turističke sezone zatvarao je ugostiteljske objekte zbog pet kuna viška u blagajni.

Trebalo je kazniti “kulake”, poduzetnike, “privatnike” koji zarađuju i “bogate se”. Veliki dio društvene elite, političke, kulturne, znanstvene i svake druge, stvarao je i širio beznađe i malodušnost. Stvorena je čitava armija nezadovoljnika.

Ivo Lučić: “Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija”

Državna pravobraniteljica za djecu, nakon što joj nije obnovljen mandat, bezobzirno je poručila svojim dojučerašnjim štićenicima da uče jezike i bježe iz Hrvatske “glavom bez obzira”. Naravno, ona nije pobjegla.

Prije gotovo četrdeset godina Vlado Gotovac opisao je pogubnu samodopadnost dijela hrvatske elite, onu što u sebi nosi i klicu malodušnosti, odnosno samouništenja:

Svaki samodopadni Hrvat za sve svoje nedostatke, za sve svoje neuspjehe, za svu svoju bijedu optužuje Hrvatsku. Ona je kriva što je njegov talent beznačajan, što je on kukavica, što je sve u njemu sićušno, mračno i bespomoćno, što ga svijet ne opaža, što su njegova djela zavrijedila jedino najbrži mogući zaborav.

Teško je i danas naći bolju formulaciju za suvremene mrzitelje i tužitelje Hrvatske.

Za razliku od njih, kojima je Hrvatska dala sve što je imala, odnosno koji su od nje uzeli sve što su mogli, tu su veliki hrvatski sportaši koji su Hrvatskoj dali sve što su imali odnosno sve što su mogli. Nikakav sustav nije stvorio Gorana Ivaniševića ili Kosteliće, jednako tako ni Modrića, Rakitića, Perišića, Lovrena ili Mandžukića.

Većina roditelja hrvatskih sportskih zvijezda nisu imali mogućnosti slati svoju djecu na sate plesa i klavira, tečajeve jezika ili na turističko-edukativna putovanja po svijetu. Silom prilika poslali su ih u gladijatorske arene, gdje su mukotrpnim radom uz velike žrtve potvrdili svoje talente.

Oni su vremenom obišli svijet, naučili jezike, pa i izgradili svoj glazbeni ukus. Fizička udaljenost od vučljivih padina Velebita do luksuznog nogometnog stadiona u Moskvi neznatna je u odnosnu na simboličku i statusnu razliku između pastirskoga štapa i pehara najboljega igrača Svjetskoga prvenstva.

Naravno, govorimo o Luki Modriću, čiji životni put i sportski uspjeh ima elemente antičke drame. O njemu već pišu najbolji svjetski novinari i izvješćuju najutjecajnije agencije. Njega i njegove suigrače slavi čitav (nogometni) svijet. Utoliko je bilo smiješno čuti novinara koji je Luku pitao “je li mu hendikep visina, odnosno nedostatak centimetara”.

Prije gotovo 30 godina: Evo kako Luka Modrić tjera koze na Velebitu 1990.

Luka je viši od Pelea, Maradone i Mesija, po ocjenama znalaca najboljih igrača svih vremena. Jednako je smiješno pratiti svakodnevna iščuđavanja kako je jedna “mala država” postala viceprvak svijeta u nogometu. Je li Hrvatskoj hendikep nedostatak četvornih kilometara ili broja stanovnika?

Hrvatska je površinom veća od Danske, Nizozemske, Belgije, Švicarske, Izraela i Luksemburga. Hrvatska ima više (ili podjednako) stanovnika od Irske, Novoga Zelanda, Urugvaja, Kostarike, Armenije, Estonije, Litve i Latvije. Broj Hrvata u svijetu veći je od broja nekih nacija koje ni u kojem slučaju ne smatramo malima. Nismo mi mali niti smo nemoćni, osim ako se počnemo takvima osjećati i doživljavati, ako nas u to uvjere oni koji bi željeli da smo mali.

Svjetska (sportska) javnost divi se hrvatskom uspjehu ističući snagu duha, hrabrost, ustrajnost, strast i borbenost naših nogometaša. Dobar dio medija u Hrvatskoj to ne razumije pa nastavljaju tupiti o “čudu”, o uspjehu “male zemlje” i “male nacije”.

Ponekad se čini da im je važnije od rezultata utvrditi tko nas “voli” i tko “navija za nas”, a posebno “na ovim prostorima” u Beogradu, u nikad prežaljenoj Jugoslaviji. Brojni društveni “analitičari” i “komentatori” traže zamjerke uspjehu kao što i inače traže mane svakoj hrvatskoj pobjedi. Ne navijaju za Hrvatsku! Možda bi i navijali da je neuspješna poput njih. Smeta im boja hrvatskoga dresa, ruka na srcu, pjesme koje se pjevaju na stadionima, a posebno nepodobni pjevači. Nekada je to bio Vice Vukov, a danas Marko Perković.

Smetaju im svi koji ne igraju onako kako oni sviraju, čak bi i stihove tuđih pjesama prepravljali. Oni koji su stasali uz “zakletve Titu” i refrene tipa “računajte na nas”, a nikada nisu “čuvali koze na Velebitu” niti su u ratu izgubili člana obitelji teško mogu razumjeti pjesmu “o vukovima koji se kriju i piju vodu” ili o “didu” koji poručuje da je teško ići poštenim putem, ali se samo tako stiže tamo “gdje je vječni sjaj”.

Samo poštenim i teškim radom stiže se i na Svjetsko prvenstvo, do medalje srebrnog sjaja. Hrvatska reprezentacija pobijedila je malodušnost i dokazala da možemo.

Nakon toga naši “mali ljudi” pokazali su koliko su ustvari veći od onih koji ih smatraju malima. Pola milijuna oduševljenih ljudi na ulicama, i još toliko idućih dana, bez i najmanjeg incidenta. Neopisivo!

Dalić: “Znam da ljudima nije lako, ali ako ćemo svi otići – što ćemo napraviti?”

(Ivo Lučić / Globus)

5 komentara

  • Pitaj Ivo hdz kisele njuške zašto su sve sjebali u privatizaciji ? Pogledaj dokumentarni Film GAZDA kako je todorić postao gazda uz muljanje. Kako su ga ono hdz kisele njuške vozale u Vlaku slobode Zagreb-Knin kao da je Todorć božanstvo. HDZ = Hrvatsko Državno Zlo




    5



    5
    • Nekažem da je HDZ cvijece ali ovi tvoji su za klinicka ispitivanja najvećih Američkih klinika.
      Čuj crveni Split
      Pa taj crveni Split je orgijao zemljom postojbine Hrvata.
      Veći smrad poslije otomanskog carstva nije koračao ovom zemljom




      4



      1
  • To je zbog drugoga naslov zbog glupoga Bernardića. Naravno da je Split crveni uvijek bio i biti će. Nisu zaboravljeni zločini talijančina.




    0



    0

Komentiraj: