Jedan je seljak svakoga dana prodavao kilogram maslaca lokalnom pekaru. Posao je tekao uobičajeno sve dok pekar, sumnjičav po prirodi, jednog dana nije odlučio provjeriti je li doista dobivao dogovorenu količinu.
Stavio je maslac na vagu i otkrio da je težina manja od jednoga kilograma. Osjetio se prevarenim pa se razbjesnio.
Uvjeren da ga seljak vara, odlučio ga je tužiti i cijeli slučaj iznijeti pred sud.
Na sudu je sudac najprije upitao seljaka koristi li ikakvo mjerilo kada važe maslac.
Časni sude, ja sam jednostavan čovjek, odgovorio je seljak. Nemam nikakvo posebno mjerilo, ali imam vagu.
Sudac je nastavio: Ako nemaš mjerilo, kako onda važeš maslac?
Seljak je smireno objasnio:
Časni sude, mnogo prije nego što je pekar počeo kupovati maslac od mene, ja sam od njega svakog dana kupovao kruh težine jednoga kilograma. Kad bi mi donio kruh, stavio bih ga na vagu i na drugu stranu dodavao maslac – onoliko koliko vaga pokaže. Uvijek mu dajem onoliko koliko teži njegov kruh. Ako je netko varao, onda je to pekar, a ne ja.
Pouka priče
U životu uglavnom dobivamo ono što dajemo.
Ako prema drugima idemo pošteno, poštenje nam se često vrati. Ako, pak, pokušavamo varati, ne treba nas iznenaditi kad se našoj vlastitoj mjeri presudi – na istoj onoj vagi koju smo namijenili drugima.
Klikni za više inspirativnih priča
(www.jabuka.tv)
Je li ovo pouka o hrvatskom narodu, Covicu, Plenkovicu, hdz-u, uhljebima, laznim domoljubima, katolicima?
Ma kakvo poštenje, oni samo grabe sebi,puno ih takvih ima, na žalost
Vidim ja ove gazde što su davale male plaće sad nista nemaju sad vi ocjenite ko su te gazde