U jednom kraljevstvu, ni prevelikom ni premalom, živio je kralj koji nije bio naročito pametan. No, imao je jednu vrlinu koja ga je spašavala više nego što je znao: bio je dovoljno pametan da pored sebe drži vrlo mudroga savjetnika.
Savjetnik je bio kraljeva sjena. Gdje god bi kralj krenuo, tu je bio i on. A što god da bi se dogodilo – čak i kad bi se činilo da je sve pošlo po zlu – savjetnik bi mirno rekao: Znaš što, kralju… dobro je to. Nije to loše. Hajdemo vidjeti kako će se to razviti.
I tako je dugo funkcioniralo. Sve dok, jednog jutra, nije puklo – i to doslovno.
Naime, kralj se jednog dana nespretno ustao iz kreveta, poskliznuo se i nezgodno pao. U trenutku je osjetio oštru bol: ruka mu je bila slomljena. Odmah je pozvao svoga savjetnika.
Savjetnik je došao, a kralj je, jaučući, pokazivao ruku, žalio se i uvjeravao sam sebe da se dogodila strašna nepravda. A savjetnik je – kao i uvijek – samo mirno rekao: Znaš što, kralju… dobro je to. Nije to loše.
Kralj je tada izgubio strpljenje.
Gubi se i ti i tvoj optimizam! Kako nije loše? Slomio sam ruku! Kako to može biti dobro?!
Zatim je viknuo slugama: Bacite moga savjetnika u zatvor!
I tako je savjetnik završio u tamnici, a kralj je ostao u bolovima i bijesu.
Nakon nekoliko dana, kralju je dozlogrdilo “bolovanje” i boravak u zatvorenom. Bio je vrstan jahač, a konj mu je bio radost i ponos. Zapovjedio je da mu osedlaju konja.
Sjeo je, a cijela svita krenula je za njim. No, kralj je bio toliko dobar jahač da je, čim je osjetio vjetar, potjerao konja u galop i pobjegao svima. Jahao je i “letio” kroz svoje kraljevstvo, opijen slobodom, ne primijetivši da je, u zanosu, prešao granicu.
Tako se našao na području gdje su obitavali kanibali. Kanibali su ga ugledali i bio im je vrlo privlačan plijen: pristojno ugojen, kraljevski dotjeran – savršen obrok. Zaustavili su ga, privezali i odnijeli u selo.
Bubnjevi su počeli udarati, u središtu sela pripremao se kotao, a kralju je postalo jasno da se ovdje ne priprema doček nego večera. Kanibali su ga počeli skidati, kad su iznenada zastali. Pogledali su mu ruku. Gips!
Kralj nije bio “savršen”. A kod njih je, izgleda, postojalo pravilo: žrtva se najprije prinosi bogovima i nije bilo dopustivo bogovima prinijeti invalida.
Kanibali su se, razočarani i gotovo uvrijeđeni, pogledali i pustili kralja. Kralj je, ništa ne pitajući, skočio na konja i vratio se u svoje kraljevstvo brže nego ikad.
Čim je stigao na dvor, odmah je zatražio savjetnika.
Joj, oprosti mi, oprosti mi, molim te! Kad si rekao “tko zna zašto je ovo dobro” nakon što sam slomio ruku, mislio sam da me lažeš. Ali… stvarno! Da nisam imao slomljenu ruku, sad bih bio večera u susjednom selu! Oprosti što sam te bacio u zatvor!
Savjetnik ga je mirno saslušao, a onda još jednom rekao ono što je najčešće govorio: Ništa ne brinite, kralju. To je bilo odlično – najbolja stvar koju ste mogli napraviti.
Kralj je zinuo.
Najbolja stvar? Ni krivoga ni dužnoga sam te bacio u zatvor!
Savjetnik se blago nasmiješio, onako kako se smiješe ljudi koji već vide kraj priče prije svih drugih.
Da, kralju. Ali sjetite se: ja uvijek idem s vama. Gdje ste vi – tu sam i ja. I jednako sam dobar jahač kao i vi. Da me niste bacili u zatvor… bio bih s vama i završio u onom selu.
Zastao je sekundu, pa dodao sa smiješkom: A ja, kralju… nemam ruku u gipsu.
I tu je, kažu, kralj prvi put u životu ostao bez riječi. Ne od boli nego od spoznaje. I, naravno, od pomalo nezgodnoga smijeha koji dođe kad shvatiš da si se ljutio na vlastiti spas.
Pouka priče
Ne znamo uvijek zašto nam se nešto događa i ne možemo odmah vidjeti što je u tome dobro.
Ono što danas izgleda kao nesreća ili kazna, sutra može biti naš spas.
Zato, kad život zatvori jedna vrata ili nam “slomi ruku”, možda je mudro ne žuriti s presudom. Možda je dovoljno reći:
Tko zna… možda je i ovo dobro.
Klikni za više inspirativnih priča
(www.jabuka.tv)
