Hrvatski umirovljenici ogorčeni: Sramota me reći kolika mi je mirovina

Ovih je dana na snagu stupila odluka o povećanju plaća saborskih zastupnika, ministara i ostalih državnih dužnosnika za vrtoglavih 70%.

Svi oni u prosjeku su na svoje bankovne račune za srpanj, dok uživaju na godišnjem odmoru, dobili najmanje 2000 eura više nego što su do sada imali. Sad su njihove plaće u prosjeku od 3000 do 4000 eura. Taj iznos ukupno mjesečno dobije sedam hrvatskih umirovljenika.

Spajanje kraja s krajem

Mi smo ih učili i odgajali da budu pravični, da imaju dozu empatije te da je svaki čovjek vrijedan i zaslužuje biti pošteno plaćen za svoj rad, a što danas imamo, pitaju se prosvjetni radnici, učitelji koji su nakon godina radnog staža otišli u mirovinu i, umjesto da uživaju kao i svi ostali u mirnim umirovljeničkim danima, oni jedva spajaju kraj s krajem. Njihove su mirovine, poručuju, još i dobre u odnosu na velik broj umirovljenika čija je mirovina oko 350 eura.

Ja, a vjerujem i većina, nema ništa protiv toga što su oni podignuli svoje plaće, ali trebali bi onda povećati plaće i svima ostalima, kao i umirovljenicima mirovine, a ne govoriti o nekom povećanju mirovina koje ni ne primijetimo. Prosvjeti sam dala 38 svojih najboljih radnih i životnih godina. Očekivala sam, kao i moji kolege, kako neću morati spajati kraj s krajem. Dugo sam u mirovini i uz dodatak od 80 eura od pokojnog supruga moja mirovina danas iznosi 720 eura.

Naviknula sam se, kako bi naš narod rekao, ‘pokrij se lancunom koliko možeš’. Najprije platim režije, koje su malo manje od 200 eura, ono preostalo ostavljam za lijekove i hranu. Bogu hvala da ne jedem puno i nisam od velikih prohtjeva. Svako jutro prošetam do tržnice, kupim kruh i ono osnovno što mi je potrebno. Napravim đir po gradu i vratim se kući. Uglavnom jedem voće i povrće, a dio toga imam i u svom vrtu, govori za 24sata Koraljka Šetka, koja je zagazila u 93. godinu.

Da mi nije djece, koja mi priskoče uvijek kad mi zatreba, teško bi bilo – govori.

Ona sebi, kako kaže, ni onaj osnovni luksuz, kao što je svakodnevno pojesti sladoled, od svoje mirovine ne može priuštiti. Nekidan sam ih gledala preko televizije. Ma ugasila sam, nisam mogla gledati i slušati kako bez srama jednoglasno podižu ruku kad je riječ o njihovim interesima.

Slična priča stiže iz Vrgorca

Ja sam u mirovinu otišla prije sedam godina. Plaća mi kao prosvjetnoj radnici nije bila velika, tako da mi nije ništa neobično danas kad mi mirovina ‘sjedne’ na račun. Kad god sam mogla, stavljala sam koju kunu sa strane, sakrivala sama od sebe da bih danas mogla, kad mi zatreba, uzeti koji euro. Ja se ipak, premda nije saborska, svoje kave svako jutro s prijateljicom u kafiću ne odričem. To je vrijeme koje zovem predsat i nikom ga ne dam. Moj suprug je također u mirovini, koja je manja od moje. Primi oko 500 eura, govori dobro raspoložena Katica Barbir.

Najprije, kao i svi umirovljenici s kojima su razgovarali novinari 24sata, plati sve mjesečne režije, koje su oko 250 eura. Slijede lijekovi, odlasci liječniku i čekanje na neke preglede i do godinu dana. Tad smo prisiljeni potražiti privatnog liječnika i, dakako, platiti. Ipak, najviše novca potrošimo za hranu, koja je skupa. Odem u trgovinu i u jednoj vrećici donesem, a račun 50-60 eura. Svi govore kako smo u Europi, a mirovine su nam tri puta manje od europskog prosjeka, dodaje Katica, koju je najviše zaboljela otpremnina koju je, kao i svaki učitelj, pri odlasku u mirovinu dobila.

Sramotnih 9000 kuna, prevedeno: nepunih 1200 eura za 44 godine provedene u razredu pred zelenom školskom pločom. Marijina i Koraljkina mirovina, kad se spoje, manje su od povišice koju su dobili saborski zastupnici. Njih dvije zajedno imaju 82 godine radnog staža. Baš ih je bilo lijepo vidjeti, ma nitko od njih nije bio protiv. Svi kao jedan, i oporba i vladajući, kad je riječ o njihovu džepu, a vi ostali snađite se jer umijeće preživljavanja i kopanje po kontejnerima naša je svakodnevica, govore umirovljenici.

Nemojte, ne bih ja u novine. Sramota me reći kolika mi je mirovina, ali nikako mi ne izlazi iz glave izjava europarlamentarke Dubravke Šuice nakon izbora u Europski parlament, kad ju je novinar javno pitao za njena mjesečna primanja uz opasku kako će to opravdati hrvatskim građanima. Ona mu je mirno odgovorila da ‘smo mi u Europi i kako je to normalno za Europu’. A gdje smo mi, pita se još jedan učitelj iz Dalmatinske zagore koji je radio u otežanim uvjetima, u općini od posebne državne skrbi, i koji uz sve pogodnosti broji usitno, kao i ostali, jer prosvjetne su mirovine od 600 do 750 eura.

“Sebi tolike povišice, a nama sitniš”

Plaće su se političarima dignule poprilično, a kako kažu umirovljenici diljem zemlje, u takvim trenucima vidi se koliko je vladajućima stalo do vlastitog naroda.

Ja moram živjeti od svoje mirovine. Druge mi nema i nije lako. Ne znam kako naše političare nije sramota uopće objaviti to povećanje svojih plaća. Tako sebi podignuti plaće, a nama ‘penzićima’ dodijele sitniš. Sramota, otvoreno je kazala Marija S. (80), umirovljenica iz Pule.Ona ima oko 500 eura mirovine i doslovno razmišlja o svakom centu kako ga i gdje pametno potrošiti. Preživjeti mora, preživljavati, kao i ostatak umirovljenika, ali i dobar dio radno sposobnih i zaposlenih ljudi u državi, koji uz enormne cijene i stalna poskupljenja svega moraju šutjeti i pomiriti se sa sudbinom te s premalim plaćama.

Moram izdržati s ovom mirovinom. Treba platiti struju, vodu, komunalije, smeće, telefon… Sve živo. I još mora ostati nešto za ‘ne daj Bože’. Što da se pokvari bojler, perilica, hladnjak, da ti treba neki skuplji lijek..? Vrlo je teško većini umirovljenika. Čast iznimkama, onima koji imaju bolje mirovine. I neka imaju. Sigurno su zaslužili. Ali naši su državnici toliko bezobrazni i sebi su toliko podignuli ionako previsoke plaće za ono što rade.

Kad sam čula za to njihovo povećanje, bila sam užasno ljutita. I kad su nakon nekoliko dana objavili da će i umirovljenici dobiti neko povećanje, blago rečeno nasmijala sam se. Dobit će oko 40 eura povećanja, kako tko. To je sramota. Oni sebi podižu po 2000-3000 eura, a umirovljenicima 30-40 eura. U kakvoj mi to državi živimo, ogorčeno se pita pulska umirovljenica. Za hranu mjesečno potroši oko 200 eura. Štedi gdje god stigne. A narušeno joj je zdravlje do te mjere da je gotovo stalno u bolovima.

Muku mučim s užasnim bolovima nogu i križa. Šest mjeseci čekam na ortopeda jer ne mogu sebi priuštiti privatnika s ovom penzijom. Čekam u bolovima i gutam tablete. Svaki novčić tri puta okrenem prije nego što ga potrošim. Čovjek je željan pojesti nekad nešto dobro i priuštiti sebi jedanput mjesečno nešto bolje. Ali za nas su to pusti snovi. Nema za nas dostojanstva. Svi su nas zaboravili. A vlast ima sve moguće privilegije. Vozače, automobile, kantinu u kojoj gotovo besplatno mogu žderati. Ne jesti nego žderati. Dok god su takvi na vlasti i dok god za njih glasamo, bit će nam i lošije, rekla je na kraju.

(www.jabuka.tv | Foto: Freepik/Ilustracija)