Hercegovac golim rukama uklonio preko 500 mina

Svi koji žele znati gdje su smještena minska polja na širem platou pored hercegovačkog sela Mišljen, oko 12 kilometara udaljenom od centra Ljubinja traže sedamdesetogodišnjeg Čedu Đordana.

Kroz Čedinu kuću znalo je, kaže, u jednom danu proći po desetak i više stručnjaka iz oblasti deminiranja iz inozemstva, tadašnjeg SFOR-a, Centra za uklanjanja mina (BH MAC-a), brojnih ekipa stranaca koje su se zanimale za mine i način na koje ih otkriva i uklanja. Obećao je kaže, više puta, kako više neće o minama, ali je pristao o tome govoriti za agenciju Anadoliju.

“Ne znam iz koje države ovdje sve nisu dolazili pripadnici SFOR-a koji su bili u kući. Najviše su o minama pričali. Ja im rekao nemojte o njima više pričati jer su mi prešle preko glave. Uvijek moram istu priču pričati. Jer, ne mogu izmisliti neku drugu. Pričaš onu priču i deset puta. Dolazili su i iz Beograda, Sarajeva… Od svuda su dolazili”, priča Đordan za AA.

Navodi kako su ekipe pravile izvještaje, obavljali svoj dio posla, ali “vjerojatno da nitko više o tome nije zainteresiran”.

Kolekcija mina na zidu kuće

Na zid svoje kuće Čedo je postavio kolekciju mina koje i sada drži kod sebe kao podsjetnik na vremena kada ih je gotovo svakodnevno pronalazio u polju dok je čuvao svoje stado ovaca.

Među njima je primjerak protupješadijske odskočne rasprskavajuće mine poznate i kao “najgore mine na svijetu – ubojice” PROM 1. Ono što minu PROM 1 svrstava kao “najgoru na svijetu – ubojicu” je što može u blatu ili vodi provesti i 100 godina, a da i nakon tog razdoblja bude potpuno aktivna, jer je hermetički zatvorena. Prilikom aktiviranja mina PROM 1, koja inače ima duplo punjenje, iskače na visinu od 70 centimetara te prilikom eksplozije ubija sve na prostoru od 50 metara.

U Čedinoj kolekciji je i nekoliko primjeraka protupješadijske rasprskavajuće mine PMR 2 A poznatije kao “kukuruz”.

Tu je i mina ručne izrade, ali i protupješadijska antimagnetna mina PMA-2 poznata i kao pašteta, kao i brojni upaljači, kapisle, kolutovi silka kojim su bile povezane, ostaci punjenja granata, šljem. Čedo mine drži skrivene kako ne bi došle u ruke djece.

A, Čedo je u proteklim godinama našao na stotine minsko eksplozivnih sredstava.

“Bilo ih je oko 500 dok sam vodio evidenciju. Ima PROM 1 mada je mala količina. Najviše je bilo ‘kukuruznjača’, mina nalik kao kukuruz. I ‘pašteta’ iz drugih područja koje sam nalazio. Mislio sam da će to netko platiti ili nešto priznati. Ali, za to nitko nije zainteresiran. Onda više nisam ni pisao. A, otprilike i sada znam na jedno 50 do 100 mjesta da se nalaze negdje pet, negdje deset, petnaest, mina ovisi”, govori Čedo za AA.

Pronalazio ih je Čedo na širem lokalitetu oko svoje kuće. I uspješno deaktivirao. Za AA je čak simulirao kako to radi, odnosno kako upaljač i kapislu odvoji od eksploziva.

“Nisam mjerio, ali sudjelovao sam u razminiravanju dužine preko 10 kilometara minskih polja. Da ne računam, da je prvo došlo do obilježavanja, postavljanje zabrane sa oznakama minska polja. Bilo je preko deset kilometara dok je bio BH MAC”, rekao je samouki deminer.

Žuta zona na tromeđi

Razlog zbog kojeg je na tom lokalitetu općine Ljubinje u bh. entitetu RS smještenom uz područje Ravnog sa jedne i Stocem sa druge strane u bh. entitetu FBiH prisutan veliki broj mina i minsko-eksplozivnih sredstava je blizina bivše prve linije u posljednjem ratu u Bosni i Hrcegovini. Jer, od Čedine kuće u selu Mišljen prva linija je, veli bila udaljena oko 400 do 500 metara.

Daytonski mirovni sporazum potpisan 1995. godine i njegova implementacija koja je počela prvih mjeseci 1996. godine stanovnicima na toj tromeđi donijela je životne probleme koji ubijaju – mine. Dugo je, priča Čedo za AA, taj lokalitet bio “žuta zona” u koju se nije ulazilo i iz nje nije izlazilo. A, onda kad je postalo poznato kuda će prolaziti nevidljiva crta između dva bosanskohercegovačka entiteta moglo se pristupiti borbi protiv “ratne ostavštine – mina”.

“Najprije je bio SFOR. Tada su bili Španjolci. Možda je bio tim, neki vojni iz Ljubinja, kome je pripadao Bileći ili ne znam kome. Oni su bili glavni nadzor deminiranja. Bili su prisutni i tijekom uništavanja mina. Dolazili su svaki dan i u tom sastavu su radili nešto oko osam mjeseci”, prisjeća se Čedo.

Kao dobar poznavatelj minskih polja Čedo je u to doba imao ulogu deminera.

“Ja sam bio konzultant. Imao sam i nekih primanja. To jedino. Poslije toga dolazili su iz Sarajeva, Banje Luke, nemam pojma koliko ih je bilo. Uvijek su mi tražili da im pokažem minska polja gdje su sve smještena”, naglašava Čedo.

Na širem prostoru hercegovačke općine Ljubinje Čedu Đordana poznaju kao čovjeka iz minskih polja. Na pitanje je li kao što kažu čovjek iz minskih polja kao što kažu za njega Čedo odgovara: “Vjerojatno. Nisam baš u sredini, ali negdje pokraj kraja”. Jer, čovjek iz minskih polja zna gdje je svako od njih.

“Znam svako minsko polje. Do sela Dočašća sam ih našao 26. Toliko ih je bilo, minskih polja, naime, od Brijesta i Čavša do ovdje. Ne računam na redove: jer na primjer ovdje u nas jedno mjesto imalo je pet minskih polja jedno ispod drugog. Pa onda jedno kilometar pa je drugo minsko polje. Pa je dva kilometra prema Čavšu jednom selu bilo opet minsko polje. Tu u selu gdje idem radi stoke koju sam tamo napasao bilo je nekoliko minskih polja kaskadno jedno pored drugog”, priča Čedo.

Strah prisutan

Ekipu Anadolu Agency zanimalo je da li će Čedo Đordan i dalje biti deminer, čovjek iz minskih polja.

“Pa ne bih trebao biti. Jer, nema toliko mina još za pronaći. Jedino ne daj Bože da opet netko drugi ne bude postavljao. Valjda neće. Bit će toliko pametan da ih ne postavlja”, msli Čedo.

Ipak, iako se nada da novih mina neće biti, ima želju.

“Volio bih da dođu da ovo unište što je svugdje. Ja sam od danas do sutra. Idu godine. A, te se ne mogu naći u Ljutima gdje su sklonjene što ne odem ja tu. A, ne dolazi nitko. Postoji strah da netko nađe. Jer, tamo su one složene: eksploziv i kapisle nisu skupa i onda nije opasno. Ali za djecu jeste opasno sve”, priča Đordan.

Na pitanje je li ga strah susreta sa minama i kakav je njegov prvi osjećaj bio kada pronađe minu čedo je odgovorio: “Jedino nisam toliko lud da nije bilo straha. Moralo je biti. Jer kažu i lud se boji. Nekada je bilo i malo stresanja. Dok se počelo. Kad se naviklo onda je bilo tko i obično. Ovdje je dolazio SFOR pa kaže žena: vodite ga u Haag jer od tamo će doći, a ovdje, iz minskog polja ne znam hoće li”, prepričava svoja iskustva za AA Đordan.

Nakon prezentacije za ekipu AA Đordan je mine iz “svoje kolekcije” vratio na sigurno. Izvan dohvata ruku onih kod kojih bi se mogle naći.

(Anadolija)

3 komentara

Komentiraj: