Goran Milić: Ne vidim da postoji izrazita želja za hrvatskim kanalom u BiH

Zbilja je nezahvalan posao kada kao jedan mladi novinar sjednete nasuprot čovjeka koji novinarstvo ima u malom prstu, i onda morate postavljati nekakva pitanja koja bi trebala biti na jednakoj razini kao i sami sugovornik. Što pitati čovjeka koji je u tom poslu više od 40 godina, a da to ne bude nešto što je već vidio i čuo? S druge strane, koliko god zadatak bio nezahvalan, toliko predstavlja i čast.

Kada imate takvo razmišljanje o čovjeku od krvi i mesa, često se i razočarate. Ali, nije to bio slučaj s Goranom Milićem! Vjerojatno najpoznatiji hrvatski novinar, putopisac te urednik Al Jazeere Balkans nije razočarao nikoga kada je u ponedjeljak došao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru kako bi studentima održao predavanje. I tu je oduševio. Ne samo svojim savjetima nego i samom pojavom. Tom prilikom izdvojio je vremena i za intervju za naš portal. U razgovoru uz kavu, između ostalog, govorio je o temama važnim za mlade novinare, svojim neostvarenim željama, razlikama koje vidi između Mostara i Sarajeva te BiH i Hrvatske, potom o svom viđenju situacije na ovim prostorima te o mogućem osnivanju TV kanala na hrvatskom jeziku u BiH. Da ne duljimo više, pročitajte intervju!

Brojni studenti su se zbilja iznenadili kada su Vas zatekli na Filozofskom fakultetu. Kako je došlo do Vašega gostovanja?

Došao sam preko profesora Zorana Tomića koji je kod nas na Al Jazeeri cijelu noć komentirao američke izbore. Pozvao me da održim jedno predavanje i tako je došlo do toga.

Proputovali ste svijetom, što se kaže, i uzduž i poprijeko, i sigurno ste bili i u Mostaru. Možete li napraviti usporedbu između Mostara kojeg se sjećate i ovog današnjeg?

Pa čujte, grad nije obnovljen. Pojedina razrušena mjesta djeluju depresivno i pokazuju da je tu bilo rata. Moj je problem, donekle, to što sam ja čovjek koji je cijeli svoj život kroz Mostar prolazio, zastao na sat-dva, tri puta sam ovdje prespavao, a prošao više od 150 puta. Uvijek bih ostao, ili na kavi ili vidjeti nekog kolegu ili prijatelja, ali nikad se nisam udubio u Mostar, zato što je stotinu i nešto kilometara dalje Slano odakle su moji roditelji, te Dubrovnik, pa sam uvijek išao tamo. U novije vrijeme žurim otići u Međugorje gdje imam prijatelja i povijesti koja me vuče, jer je crkvu tamo gradio čovjek koji je upravo iz Slanog.

Kada smo već kod usporedbi, kako doživljavate razliku između Mostara i Sarajeva gdje je sjedište Vaše Al Jazeere?

Sarajevo je mekše! Retorika u Sarajevu nije: ja sam pametan, ja sam uspješan. Retorika tamo je, što kažu, ispod radara: potiho ću ti ja nametnuti da ti vidiš da sam ja pametan, a ti to sam zaključi, nemoj da ti ja moram kazati. Dakle, postoji veća skromnost, a govorim o onom temeljnom stanovništvu. Sarajevo se u postotku stanovništva promijenilo dosta i sada je veoma izrazita bošnjačka većina, međutim, koja je veoma tolerantna, i ono malo Hrvata što živi tamo živi veoma dobro. Naravno, uvijek ćete naći iznimku. Ali, oni Hrvati koji su mislili da može bolje su tražili to bolje. No, oni koji su ostali: predsjednik Akademije znanosti, ljudi koji su u strukturama, liječnici…, dosta su dobro plasirani i ne žive loše. Međutim, postoji jedna stvar zbog koje Sarajevo ne nervira samo Dodika nego nervira i druge bošnjačke gradove, živcira Tuzlu, živcira Bihać… Malo se smatra centripetalnim, kao da je sva pamet došla iz Sarajeva. Kada dođem u Mostar, možda više biram riječi, zato što mislim da riječi ovdje imaju veće posljedice nego u Sarajevu. Rekao sam, ljudi su tamo mekši i lakše apsorbiraju riječ. Ne shvaćaju ju kao terminalnu. Mislim da u Mostaru, bilo da se radi o Hrvatima ili Bošnjacima, svaka nejasnoća vuče rep. Malo je još uvijek onog osjećaja iz rata – da se moraš jasnije opredijeliti na kojoj si strani. A ljudi to ne vole previše.

Vi ste sigurno jedan od najistaknutijih novinara Balkana. Osjećate li se kao da ste u karijeri ostvarili sve što ste naumili? Ima li još išta što biste željeli uraditi?

Kada gledate u publicitet koji je bio oko vas, kada gledate kako vas sad neki mladi ljudi, koji gledaju reprize nekih vaših serijala, zaustave na ulici, onda imate osjećaj da ste postigli zapravo puno više nego što su bile vaše sposobnosti i uloženi rad. Opet, kada pogledam 43 godine, puno je tu bilo rada, rizika i velikih promjena. Ne znam, možda sam mogao i bolje da sam izabrao nešto što se radi duže i temeljitije, jer to i ostavlja veći trag. Recimo kao moj kolega Domagoj Burić koji je napravio Hrvatske kraljeve. To je uradak koji je napravio u četiri-pet godina. Ali, to će se i zapamtiti, bit će na međunarodnom tržištu. On je jednu epizodu pravio godinu dana. Ja pravim jednu ”Francusku” u četiri dana. Naravno da je to onda površnije, nadoknadite nekom idejom, nekim dobrim štosom… Ali, volio bih da sam, recimo, imao priliku raditi nešto dvije godine, na nekom projektu koji je trajno vrijedan. Volio bih imati neki uradak koji se može ponoviti i poslije 20 godina i da ostane jednako vrijedan.

Kao slavni novinar na ovim prostorima, savršena ste osoba za sljedeće pitanje. Dolazi li do problema kada novinar postane veći od onoga što radi, odnosno kada mu imidž postane važniji od samog učinka?

Ima toga. Nekada je čovjek popularniji od svog učinka, nekada je učinak jači od njegove popularnosti. Ne možete izbalansirati nikako da to bude u miligram jednako. Kod mene je bilo i slučajeva kada sam bio na dnu po popularnosti, recimo Hrvatska 1992. i 1993., a radio sam neke jako dobre stvari. Recimo, TV Sudnica na Mreži je bila jedna potpuno revolucionarna serija – dobra, pametna… Premda je bila dobro gledana, nikad nije postala proizvod koji se meni lijepio kao moj učinak. Ja sam bio u publici negativno predstavljen.

Kako biste definirali domaću medijsku scenu, kad kažem domaću, mislim na ovo područje koje pokriva Al Jazeera Balkans?

Čujte, bilo je jednoumlja kada su veliki mediji uglavnom ponavljali iste parole i bili u funkciji propagande jednog sustava, ne zato da bi taj državotvorni aparat opstao, nego smo mi zaista htjeli učiniti nešto što je dobro i za napredak. Nisi imao pravo kritizirati ni druga Tita, ni partiju, ni Armiju, ni bratstvo i jedinstvo ni nesvrstavanje, a to je bilo 90 posto našeg života. Onda je došao rat, silom prilika to se pretvorilo u propagandu vlastitog opstanka, vlastitog naroda te vlastitih obrambenih ili osvajačkih namjera. I onda je došlo poraće, komercijalizacija, nastanak bezbroj televizija, portala i svega toga. Počelo se ići na tu instant-popularnost kao jamstvo uspjeha. Išlo se i na ono što ja pod navodnicima nazivam divljanje: idem ja razvaliti nekoga, ljudi će to gledati ili čitati, a ja ću postati poznat.
Stranci koji su dolazili unijeli su svježinu i veću objektivnost, ali je nastao problem jer su od 2008. naglo pali prihodi od marketinga, pa su i oni smanjili sredstva. Novinari, kao poznate kurve – ako ih ne plaćaš, trče negdje drugo, prestaju biti lojalni i onda je došlo do nečega što zovemo kaos! No, iz toga može izaći i nešto dobro, jer ljudi dok se bore, razvijaju i neke ideje.

U cijeloj toj priči, što mislite o obrazovanju, odnosno proizvodnji domaćih novinara?

Apsolutno mislim da svi ljudi koji studiraju novinarstvo moraju odmah početi raditi i doprinositi svojim uradcima, te već biti pripremljeni da nakon diplome nađu posao, što inače i nije čest slučaj.
Dok sam radio na ”Brisanom prostoru”, dolazili su mi ljudi s fakulteta i pitali bi li mogli raditi, jer su upravo diplomirali. Rekoh – Slušaj, možeš. Radi ti tri mjeseca besplatno i ako si dobar, primit ćemo te. Kaže – A što da radim? – Pa evo napravi jednu reportažu koju vjerojatno nećemo objaviti, ali napravi. Kaže – Pa ja to nikad nisam radio. – Pa koga si onda boga studirao četiri godine ako ne znaš napraviti reportažu?! Pa kaže – Ja znam za novine! – Pa onda idi u novine!
Ljudi koji studiraju misle: ja ću završiti faks, dobit ću diplomu i onda će me netko zaposliti. Who is netko? Ti moraš znati tko je taj netko. Moraš se pripremiti za tog nekoga.

Danas vjerojatno nema medija u kojem nema pritiska ili političkih moćnika ili oglašivača. Kako u takvoj situaciji novinar može ostati dosljedan sebi i načelima koji ga obvezuju?

Uvijek možete biti neovisni i tekstove koji su vaše mišljenje nuditi na tržište, te se s tim tekstovima afirmirati. Onda će svi znati: želim ovoga, ovaj je svoj. Onda u razgovoru s poslodavcem kažete: Čujte, ja ću raditi, ali ću raditi ono što sam radio dosad. Ali, ako se vi zaposlite, onda ne možete raditi ono što ste zamislili.

Kakva je situacija po pitanju novinarske slobode na Al Jazeeri, u odnosu na HRT na kojem ste dugo godina radili?

Sada je definitivno slobodnije raditi, ali ja ne znam nijednog novinara koji je izuzet od tih pritisaka. Jedino ako nije ono što ja zovem samostalnim piratom koji živi za to da bi bio u kontri. Ima i takvih, i često su jako dobri novinari. Ali, novinar podložan autocenzuri prepoznaje što bi njegov poslodavac želio. Primjerice, na Al Jazeeri smo imali vijest da je neka žena izmaltretirana, možda i izmasakrirana, zato što je tražila veću emancipaciju žena u jednoj arapskoj zemlji. Ali, mi smo Al Jazeera, to je arapski kapital, smijemo li to objaviti? Onda objavimo i ništa se ne dogodi. Znači i kada ima slobodu, sami novinari nekad pomisle da ju nemaju. Svi novinari imaju tu permanentnu potrebu da paze na ravnoteže. Na njih treba paziti, ali vijest i zanimljivost ipak mora biti ispred.

Vi ste jedan novi program koji se može pratiti u BiH, a sada je u ovoj zemlji aktualna i tema o formiranju još novijeg, TV kanala na hrvatskom jeziku. Što mislite o tome?

Ako ga žele, neka ga naprave. Ja mislim da nitko neće to priječiti. Ali, nisam siguran postoji li neka ogromna želja za to.

Što mislite, bi li taj kanal više bio instrument za ambicije hrvatskih političkih elita nego što bi bio instrument za boljitak samog hrvatskog naroda?

Naravno da bi bio! Kao što je i federalni i onaj iz RS-a. To je vidljivo.
Ako su Bošnjaci protiv, oni to doživljavaju kao još jedan korak u propadanju BiH, u cementiranju tri nacije na tri teritorija. Nije njima problem hrvatski jezik, njima je problem hrvatska politika koja će onda, smatra se, biti više usmjerena prema centrifugalnome nego prema zajedništvu. Normalno, oni kao veći narod uvijek imaju osjećaj veće odgovornosti. I u Sovjetskom Savezu Rusi su imali veću odgovornost, a ovi drugi, čim su imali priliku, odvojili su se. Isto je bilo i sa Srbima u Jugoslaviji. To vam je tako. S druge strane, kod političkih Hrvata, izrazite želje za tim kanalom mislim da nema.

Znamo da i Hrvatska ima svojih problema, ali kada dođete tamo, čini li Vam se kao da je to sve, što bi rekli, mila majka u odnosu na situaciju u BiH?

Da, da! U Zagrebu je sve nabrijano, retorika je toliko žestoka da mislite da je sve propalo, da će se Hrvatska pretvoriti u bankrotiranu zemlju gladnih i nezaposlenih ljudi, itd. Kada gledate iz Sarajeva ili iz Beograda, onda Hrvatska izgleda skockana, posložena, organizirana, ozbiljna država. To vam je ta razlika u percepciji.

Ali, trebate doći ovdje da to shvatite…

Oni kad dođu ovdje, vole ovu relaksiranost. Kad u Zagrebu krivo parkirate, sigurno ćete platiti kaznu od 250 kuna ili će vam pauk odnijeti auto. A čuj, u Mostaru na pet minuta možeš parkirati svugdje. Zatim, tko puši… Ne može se zapaliti cigara, morate izaći vani na minus 10. Pa ne možete ni zapaliti! Ovdje ako imaš nekakav problem, manja je organizacija, ali ćeš uvijek naći nekoga tko će ti pomoći.

Razgovarao: Marin Vučina/Pogled.ba


10 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.