Goran Bare: “Vrijeme je da se krene” je jednostavno tragična pjesma

Jedini istinski hrvatski roker nedavno je predstavio novi album “Nuspojave”, za koji je mahom dobio brojne pohvale kritičara te su ga čak proglasili remek-djelom, iako je najnoviji uradak ponešto drukčiji od dosadašnjega zvuka Majki, na kakav su navikli najzagriženiji fanovi. Goran Bare u razgovoru za Tportal.hr pojasnio je da je to antiamerički zvuk, ispričao misli li danas da glazba može mijenjati društvo, jesu li Majke ikad doživjele krizu i koje domaće glazbenike cijeni.

Tjedni i tjedni napornoga studijskoga rada stoje iza Gorana Bareta i Majki, a novi album “Nuspojave” kritika je proglasila rock albumom godine, iako smo tek u proljeću. Dobar je to razlog za još jedan intervju s Goranom Baretom, rock institucijom.

Recenzije novog albuma su mahom pozitivne. Jeste li to očekivali, jeste li zadovoljni ili vas je kritika odavno prestala zanimati?

Volim kad su kritike dobre, volim kad me kritičari shvate, mislim, nadam se da me shvate. Uglavnom, sviđa mi se to što su kritike novog albuma u redu.

“Nuspojave” su nova priča, album posve drukčiji od onoga što su fanovi navikli od Majki. ‘Ljubav’ i ‘tjeskoba’ se provlače kroz pjesme… Je li album odraz vašega sadašnjega stanja, emocija, promišljanja?

I prije su se ljubav i tjeskoba provlačile kroz riječi pjesama, samo ovo je, normalno, odraz mog sadašnjeg stanja ili stanja u zadnjih sedam godina. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Naravno, ovaj put drukčija je glazba i drukčiji način na koji to predstavljam publici. Znači, više nije šablonizirano kao dosad, uzmemo neku temu pa ajmo to razraditi glazbeno. Ovo je sasvim drukčija priča koju sam zapravo odavno htio napraviti, ali nisam imao s kim. Napokon sam okupio ekipu koja to razumije pa hvala dragom i cijenjenom Bogu što mi je to priuštio.

Zašto toliko duga diskografska pauza?

Diskografska pauza je bila zbog moga duševnoga stanja. Ta šablona koja se provlačila kroz radove glazbenika s kojima sam radio bila mi je užas, izuzev perioda kad sam imao prateću grupu Plaćenici, kad sam zaista bio zadovoljan. Sad sam okrenut Europi, kojoj sam oduvijek bio više sklon. Hoću reći, prije sam radio s ljudima koji su previše bili nabrijani na američki zvuk, mainstream, ne underground zvuk iz 80-ih, 90-ih, a to me nimalo ne zanima. Ta pauza je bila, eto, zbog toga što nisam mogao s nekim nešto kvalitetno raditi dok nisam sreo Marija Rašića. On je zapravo bio tu kraj mene i svirao bas gitaru u bendu, ali nikad nisam obraćao pažnju na to i mislio da bi on uopće htio raditi sa mnom sve dok nisam čuo njegove albume. Ne samo da sam ih preslušao, nego sam ih dublje poslušao i vidio da je taj čovjek zaista nenormalno talentiran glede produkcije, aranžmana i odlučio sam raditi s njim. To me izvuklo iz dugogodišnje pauze.

Tko prvi čuje vaše pjesme – bend ili prijatelji, bliski ljudi? Koliko trpite njihove opaske ili konstruktivne kritike?

Prvi čuje pjesme čovjek s kojim radim, znači producent i čovjek s kojim radim aranžmane. Ovaj put je to bio Mario Rašić. Čovjeku se to svidjelo, bez ikakvih problema smo uspostavili normalnu komunikaciju i postigli kemiju, tako da nije bilo nikakvih opaski, nego smo se jednostavno dali na posao da to napravimo najbolje što znamo. Demo snimke su bile još bolje nego album, ali što je, tu je. Da se malo vratim na kritike. Konstruktivne kritike su uvijek dobrodošle, tako da je recimo u pjesmi ‘Skarabej go go’ – za koju sam u cijelosti napravio aranžman, a Mario ga je doradio kako treba – Krunoslav Domančinović na gitari jako puno doprinio tom zvuku. Iako sam ja isfurao taj rif u pjesmi, on je točno znao koje pedale da koristi, znači kemija je bila uspostavljena. To je ekipa koja je točno shvatila o čemu se radi, kako treba raditi i kažem još jednom – napokon sam jako zadovoljan.

Osjećate li još uvijek poriv da pjesmama mijenjate svijet? Nekad ste pjevali “Izazivajmo nerede” i “Vrijeme je da se krene”. Što vam danas najlakše probudi inat i želju za revolucijom?

Nikad pjesmama nisam htio mijenjati svijet. Ja sam samo pjesmama opisivao svoje stanje ili okoline u kojoj jesam. Jedino je pjesma ‘Izazivajmo nerede’ bila odgovor na opće stanje, a to je bilo stanje autokracije u poslijeratno vrijeme, kada sam vidio nešto ne baš dobro za državu i zato sam kroz nju pokušao ljude potaknuti da budu neposlušni i bezobrazni. ‘Vrijeme je da se krene’ nije nikakav poziv na nešto. To je jednostavno tragična pjesma koju sam napisao u vrijeme kad sam bio na teškim drogama. Svako jutro kad bih se probudio rekao bih: ‘Evo još jedan dan, pa vrijeme je da se krene’, to jest vrijeme je da se ide tamo kamo se mora ići da bi se preživio dan. Nije to nikakva pjesma o tome da se krene mijenjati svijet, to je moja baš osobna, tragična pjesma. To što su je političari preuzeli zbog naslova… Zapravo su me pitali mogu li je uzeti, a ja sam im rekao – uzmite i koristite, iako sam ih upozorio da se ne igraju tom pjesmom. I baš sam pokojnom Ivici Račanu rekao da je to moja, osobna tragična pjesma i da nema veze s pozivima da se nekamo krene. Ako malo bolje pročitate i poslušate tekst, vidite da i nema nikakve veze s pozivima na okupljanje ili akcije tipa ‘ajmo ljudi, vrijeme je da se nešto promijeni’. To je jednostavno bio moj jauk jer sam bio u opako groznom fizičkom i psihičkom stanju. Ne vjerujem da se pjesmama može mijenjati svijet. Recimo, novi album je dosta antiamerički jer ovo što Amerika radi po cijelom svijetu i taj narod koji tamo živi, to je užas. I eto, ta američka pompoznost i arogancija su mi probudili inat i da ne budem nepristojan, opsujem nešto što se ne psuje.

Već dugo ste na sceni i prošli ste mnogo toga – mislite li danas da glazba može mijenjati društvo? Ima li snagu promijeniti svjetonazor ljudi?

U Hrvatskoj je sve toliko depresivno i tako je sve izgubio smisao. Stariji ljudi, generacija koje je sedamdesetih recimo išla na fakultet, to jest generacija koja danas vodi svijet, a ne govorim o obrazovanim ljudima, nego običnim ljudima koji su pred penzijom ili otjerani u penziju, svi su jako razočarani. Danas je u Hrvatskoj toliko sirotinje da ljudi nemaju programe niti znaju jezike drugih televizija, nego gledaju naše čobanske televizijske postaje. Jedino što se HRT potrudio pa ima treći program, koji je odličan, i četvrti, koji je više informativnog tipa. Ali prvi i drugi, naročito prvi program, gdje su te neke emisije u kojima ljudi izvode neke skladbe, imaju takmičenja u pjevanju, to mi je užas. Kao prvo, televizija treba biti nezavisna i odvojena od utjecaja države, baš kao i svi mediji, ali kod nas ništa ne može bez nekih divljanja, utjecaja, mita, potplaćivanja ‘ja tebi ono, ti meni ovo’. Meni sve to ide na k…. i neka svi idu u tri p…. m…….!

Na koji se način vaši javno izneseni stavovi odražavaju na popularnost Majki? Odnosno, isplati li se boriti protiv društvenih zala ili to donosi više štete nego koristi?

Moji izneseni stavovi u svakom slučaju donose bonus jer mi ljudi kažu: ‘Svaka ti čast što si im rekao’ i slično. Jer su svi bijesni na vladajuće strukture. Eto, to je nešto što donosi nekakvu korist, ali isplati li se boriti? Pa ja ću se boriti dok sam živ, a sad isplati li se, kažem vam – ne znam. Dosad se nije isplatilo, ali ja drukčije ne mogu.

Poznati ste i prihvaćeni u javnosti, no stvaraju li vam pritisak javni nastupi? U posljednje vrijeme kao da ste se malo povukli, nisu se mogli vidjeti vaši istupi ni intervjui – znači li to da vam je dosadila stalna pozornost javnosti?

Nakon hita ‘Teške boje’ postalo mi je jako naporno jer ja se ne vozim u limuzini, niti imam svog vozača i ljude koji me štite dok ulazim u trgovinu, nego se vozim tramvajem, busom, pješačim po gradu i dosadilo mi je to ‘ajde ovamo, ajde na piće, ajde se slikaj s mojim malim’ i slično. Jednostavno sam se umorio i povukao na neko vrijeme. Kad sam vidio da se situacija malo slegla, odlučio sam ponovo izaći.

Što kao bend ne biste mogli nikad učiniti?

Moram vas upozoriti, mi nismo bend, to sam ja. To što se zovemo Goran Bare i Majke, to vam je isto kao Azra. Svi znamo da je Azra promijenila milijun glazbenika, ali znaš da kad kažeš Azra, to je Johnny Štulić. Mi nismo grupa, radi se samo o meni. A što nikad ne bih? Nikad ne bih svirao na festivalu zabavne glazbe ili recimo svirao za HDZ niti bilo koju drugu političku stranku.

Viđate nove generacije na svojim koncertima – kako to izgleda iz vaše perspektive na bini? Kakve su se promjene dogodile?

Viđam nove generacije jer su im roditelji rekli: ‘Dođi, dijete moje, ja sam Majke gledao u mladosti.’ Stvorio se nekakav mit, ali je malo preuveličana ta priča, tako da su ljudi malo zbunjeni. Onda se promijenio i sam način koncerata. Sjećam se, devedesetih su ljudi ludovali na koncertima na pjesme, a danas samo čekaju ‘Teške boje’ i ‘A ti još plačeš’. Tako da se jako promijenila publika, ali to je neminovno. To se događa svakome tko je dugo na sceni, tako da se čovjek pomiri s tim ili prestane svirati. U ovom slučaju ja sam se pomirio i pokušavam novim klincima, novoj publici, ljudima koji su rođeni početkom devedesetih, kad smo bili predvodnici tog undergrounda, pokazati kako izgleda na jednom rock’n’roll koncertu, a ne samo na nastupima Severine ili drugih estradnih zvijezda.

Što vam prolazi kroz glavu kada danas svirate pjesme s početka karijere?

Kako kad. Nekad ih pjevam totalno rutinski i ne razmišljam o tome što pjevam, a nekad se pitam: ‘Što sad ti klinci misle o tome, razumiju li to što im pjevam?’ Sjećam se vremena kad smo svirali pred puno manje ljudi, možda tisuću, kad si mogao vidjeti onog tko stoji u zadnjem redu, kad su ljudi kužili, upijali svaku riječ pjesme. Bilo je u neku ruku jako lijepo i dobro sam se tada osjećao na bini. Na koncerte danas dolaze fanovi koji donose naše ploče i vidim na njima da zaista razumiju sve i da mi se u neku ruku dive. To mi daje neku snagu da nastavim jer vidim da pjesme ipak opstaju i kod novih generacija.

Koliko često imate probe s obzirom na to da ste sada već uhodana veteranska glazbena ekipa?

Osobe koje sa mnom sviraju su profesionalno opaki glazbenici koji nema što ne mogu odsvirati. Recimo, bubnjar koji sa mnom svira, Alen Tibljaš – ja mu samo malim prstom pokažem i on točno zna što treba napraviti jer smo dobro uhodani. A probe napravimo tek toliko da se malo družimo i da se opet stvori kemija između nas. Probe nam traju dva-tri dana i onda polako idemo na scenu. Kad izađeš na scenu, događa se neka vrsta kolektivnog transa između nas i točno znamo što, kako i gdje. Glazbenici se uopće ne trebaju pogledati, znaju što trebaju svirati, tako da nam je lijepo na bini. Međutim godine čine svoje i ostarjeli smo, odnosno ja sam ostario. Pola benda sjedi, pola stoji. Imam 53 godine, dosta sam divlje živio, tako da je taj moj život uzeo danak i više nemam toliko snage, ali pokušavam, trudim se i dajem najviše od sebe što mogu. Dosad mi je bilo jako dosadno, jer trideset godina pjevati iste pjesme, čovjek mora zaista biti lud da radi nešto takvo, ali hvala Bogu, sad smo objavili novi album, sviramo. Nastupali smo u Sloveniji i reakcije su bile izvrsne, tako da sam jako zadovoljan, prezadovoljan.

Jesu li Majke ikad doživjele takvu krizu da je bio u pitanju i opstanak benda?

Majke dosad nisu doživjele nikakvu krizu. Bilo je jedno vrijeme stanke jer, kažem, ta silna popularnost i sve oko toga toliko su mi išli na živce da sam došao do tog stanja da sam pitao sebe isplati li se to i dalje raditi. Što mi sad vrijedi sve kad ću opet morati dolaziti na binu, a ljudi će me slušati i čekati neku pjesmu poput ‘Budi ponosan’. Glazbenici su odlazili, dolazili u bend. Nekome se ne da pa dođe drugi čovjek, ali nikad nije bilo problema oko opstanka nego, kako sam rekao, kad se meni neke stvari počnu vrtjeti po glavi. Jer ipak sve to ja radim.

Čija vam muzika ne može nikada dosaditi? Koje hrvatske glazbenike cijenite?

Ima puno bendova čija mi muzika nikad ne može dosaditi, kao recimo Iggy Pop, neki albumi Davida Bowieja, Talking Headsa, Boba Dylana, Rolling Stonesa, puno punk albuma. Toliko imam muzike kod kuće na CD-ima, a ploče sam morao podijeliti jer sam podstanar pa ih nisam mogao nositi okolo. I gramofon sam dao dečkima iz grupe koji nisu podstanari. Što se tiče hrvatskih glazbenika, recimo TBF, pjesma “Moja mater te traži” jedna je od najboljih pjesama koje sam čuo u posljednje vrijeme. Kad sam čuo tako dobru pjesmu, pomislio sam da je to zaista opako zakopano. Em u sebi ima taj njihov crni humor, em čovjek jasno može vidjeti točno to o čemu govore. Stvar je mrak. Čestitam bendu, Mladenu, Luki i Saši svaka čast. Želim da nastave dalje oduševljavati mene i ostale ljude tako inteligentnim pjesmama. To je jedini bend koji cijenim u Hrvatskoj. Tu i tamo se nađe neka pjesma Damira Urbana koja je odlična, a grupa Haustor je ostavila nasljeđe koje je fantastično. Massimo je dobar, samo kad bi još imao malo više hrabrosti da recimo proba biti intrigantniji u svojim postupcima i izvedbama. Mislim da bi bio još moćniji jer ima fantastičan glas, a i karizmatičan je čovjek. Jedan od mojih prvih bendova bio je Radni ljudi i građani i bili smo predgrupa Dorian Grayu. Vidite, to bi ime danas bilo fantastično za bend. I u ono vrijeme to je ime bilo dobro, svi su se furali na tu politiku, naročito zbog te proklete Azre. Da se vratim da Dorian Gray koji je 1982. nastupao u Županji. Tad se još nisu bili uglavili u inačicu hrvatskog romantizma i bili su žestok bend, nešto između Dawida Bowieja, prva dva albuma Roxy Musica i Talking Headsa, i zaista su me fascinirali. Naročito Massimo, koji je pjevao i izgledao fantastično, kao cijeli bend. Tada su svi furali irokeze. Massimo je izvrsno svirao gitaru, on je vrsni gitarist. Čovjek je stvoren za glazbu, samo mi je žao što, kažem, nema više hrabrosti da bude malo “opasniji”.

Kad ste krajem osamdesetih počinjali, još nije bilo interneta, bili ste ovisni o izdavaču i jako je bitno bilo pojaviti se na TV-u. Sada je dosta bitno imati društvene mreže. Niste aktivni na njima – tko vam onda vodi i na koji način stranicu na Facebooku. Kako komunicirate s obožavateljima?

Složio bih se s vama da je u drugoj polovini osamdesetih godina bilo jako važno pojaviti se na TV-u. Goran Lisica Fox, osnivač Dallas Recordsa, i Zdenko Franjić bili su prvi nezavisni izdavači kod nas. Neki kritičari koji su kasnije postali izdavači jako su nas hvalili i preporučili nas njemu, a on je 1988. godine objavio našu kazetu s 14 pjesama. Bila su to neka sasvim drukčija vremena. Što se današnjeg vremena tiče, aktivnost na društvenim mrežama je zaista okej. Mislim da članovi mog benda imaju svatko svoju stranicu na društvenim mrežama, kao i naša promotivna kuća koja na svojoj službenoj stranici piše kako, gdje i zbog čega sviramo i je li netko od nas ostao živ. Kako komuniciramo s fanovima? Na koncertima komuniciramo s njima. Ne želim biti umrežen, imao sam jedan pokušaj i vidio da to zaista nije za mene. Znači, društvene mreže me uopće ne zanimaju, a s fanovima komuniciram na koncertima.

(Tportal.hr)

Komentiraj: