Glasnović: Partizanski zločini nad Hrvatima veća su demografska tragedija od osmanskih osvajanja

U podcastu “Željka Markić & Narod.hr”, gost je bio general Željko Glasnović, hrvatski ratni zapovjednik, dragovoljac Domovinskog rata i bivši časnik s međunarodnim vojnim iskustvom koji je, uz sudjelovanje u Legiji stranaca i Zaljevskom ratu, 1991. godine došao u Hrvatsku te sudjelovao u obrani domovine i Bosne i Hercegovine.

U javnom prostoru poznat je po izrazito kritičkim stavovima prema komunističkom nasljeđu, “dubokoj državi”, neprovođenju lustracije te, općenito, prema kontinuitetima bivšeg sustava u suvremenoj hrvatskoj politici.

U razgovoru je Glasnović obuhvatio širok spektar tema, od povijesnih i ideoloških pitanja, preko Domovinskog rata i uloge dijaspore, pa sve do aktualnih političkih i geopolitičkih odnosa, pri čemu Glasnović dosljedno iznosi kritički stav prema postkomunističkom nasljeđu, političkom sustavu i načinu upravljanja državom.

Partizanski zločini i njihovo brisanje iz memorije naroda

Na početku Glasnović se fokusirao na činjenicu da se u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata nitko nikada nije do kraja pravno i društveno suočilo s partizanskim zločinima, zbog čega, kako tvrdi, nitko za njih nije odgovarao niti bio osuđen.

Žrtve su bili različiti slojevi društva od starijih ljudi do vrlo mladih. Posljedice tih ubojstava dugoročne su i još uvijek prisutne u društvu, primjerice kroz imovinske i društvene nepravde, tvrdi Glasnović.

Zločine ne opisuje samo kao pojedinačna ubojstva, nego kao sustavno uništavanje cijelih društvenih skupina.

Za to koristi pojmove poput “aristocid“, kojim označava uništenje intelektualne i društvene elite (svećenici, profesori, intelektualci i drugi nositelji društvenog života), te “democid“, kojim opisuje masovna ubojstva, posebno mladih muškaraca.

U tom kontekstu Glasnović spominje i procjene o velikom broju žrtava na stratištima poput Maribora i drugih lokacija, kao i novija otkrića masovnih grobnica u Hrvatskoj.

>> Pročitajte i: Ekshumirani ostaci 29 žrtava poslijeratnih likvidacija u Hrvatskoj

Riječ je o jednoj od najvećih demografskih i povijesnih tragedija u hrvatskom prostoru, koju uspoređuje s razmjerima većim od osmanskih osvajanja u višestoljetnom razdoblju.

Ističe kako razaranje nije bilo samo fizičko nego i društveno, jer je uklonjen velik dio muškog stanovništva reproduktivne i radne dobi, što je imalo dugoročne posljedice na demografsku strukturu.

Kao poseban problem Glasnović ističe “memoricid“, odnosno sustavno brisanje ili potiskivanje sjećanja na te događaje.

Naime, ne radi se samo o zločinima nad ljudima nego i o tome da je kasnije uspostavljen strah i šutnja oko tih tema, što je spriječilo otvoreno istraživanje, raspravu i institucionalno suočavanje s prošlošću.

Dijaspora i izborni inženjering

Glasnović nadalje podsjeća kako su Hrvati iz dijaspore tijekom Domovinskog rata imali ključnu ulogu u obrani Hrvatske, ne samo kroz političku i moralnu podršku, nego i kroz izravno financiranje i opskrbu oružjem i opremom.

Ističe da su upravo iseljenici slali značajna sredstva i nabavljali vojnu opremu, od streljiva i protutenkovskih sustava do uniforme i druge vojne logistike, čime je dijaspora bila jedan od presudnih faktora obrane države. Smatra da se taj doprinos danas nedovoljno priznaje i gotovo uopće ne spominje u javnom prostoru.

U nastavku kritizira politički sustav zastupljenosti u Saboru, naglašavajući da Hrvati izvan domovine imaju samo tri zastupnička mjesta, iako se radi o milijunima iseljenih Hrvata diljem svijeta.

Istodobno ističe da je osam saborskih mandata rezervirano za nacionalne manjine, koje imaju zajamčenu zastupljenost neovisno o broju glasova. Taj model opisuje kao oblik “izbornog inženjeringa“, tvrdeći da takav sustav ne postoji u većini drugih država Europske unije te da je politički nepravedan prema dijaspori.

Financiranje struktura povezanih s bivšim režimom

Glasnović dodatno kritizira način na koji se raspoređuju javna sredstva, navodeći da država financira manjinske medije i organizacije te razne nevladine udruge, za koje tvrdi da su povezani s bivšim sustavom i političkim elitama.

Dio tih sredstava, tvrdi Glasnović, koristi se za održavanje političkog utjecaja i stvaranje potencijalnih koalicijskih partnera vladajućih struktura.

U tom kontekstu zaključuje da bi se takav sustav financiranja i političke raspodjele trebao temeljito promijeniti, uz naglasak da bi se kulturni i medijski projekti trebali financirati vlastitim sredstvima, a ne iz državnog proračuna.

Potreba lustracije i izgovori protiv nje

Glasnović je istaknuo i potrebu lustracije za koju kaže da “nije stvar prošlosti” te kritizira njezino neprovođenje u Hrvatskoj i BiH. Naglašava da se bivše strukture komunističkog sustava nisu stvarno reformirale, nego su se samo prilagodile novim okolnostima i “rebrendirale” u demokratskom sustavu, zadržavajući utjecaj u politici i institucijama.

Posebno se osvrće na uobičajeni argument protiv lustracije – da se “ne treba baviti prošlošću nego budućnošću” – te ga odbacuje, naglašavajući da prošlost nije završena i da bez njezina razjašnjavanja nije moguće razumjeti sadašnjost.

U tom kontekstu spominje da se i danas otvaraju afere povezane s djelovanjem UDBA–e i suradnjom s bivšim obavještajnim strukturama, što vidi kao dokaz da se posljedice prošlog sustava i dalje osjećaju u političkom životu.

Navodi da su Hrvatska i Slovenija među rijetkim postkomunističkim državama koje nisu provele sustavnu lustraciju.

Kao primjer suprotnog pristupa spominje Njemačku nakon pada Berlinskog zida, gdje je, prema njegovu opisu, došlo do brzog raspuštanja i reorganizacije struktura bivše Istočne Njemačke, uključujući vojsku i sigurnosne službe, te uklanjanja kadrova povezanih s prethodnim režimom.

Glasnović lustraciju ne prikazuje samo kao kadrovsku promjenu, nego kao dublju, gotovo mentalnu transformaciju društva.

Tvrdi da se kod ljudi koji su djelovali u bivšem sustavu zadržao isti način razmišljanja i vrijednosni okvir, koji se, po njemu, prenosi i u nove političke strukture. Taj kontinuitet opisuje kao prepreku stvarnoj demokratskoj promjeni.

Glasnović je govoreći o vanjskoj politici podijelio i svoja iskustva i dojmove s Bliskog istoka, naglašavajući da je osobno boravio u više zemalja regije, uključujući Siriju, Iran, Libanon i Irak.

Ističe da je u Iraku imao priliku susresti se s kaldejskim kršćanima i drugim starim kršćanskim zajednicama te tvrdi da su te zajednice u određenim razdobljima mogle opstati bez većih pritisaka režima, za razliku od slike koja se često prikazuje u zapadnim medijima.

U nastavku razgovora osvrće se na Libanon, gdje je, kako navodi, razgovarao s predstavnicima lokalnog klera i upoznao složenost odnosa između različitih vjerskih i političkih skupina, uključujući i Hezbolah.

Kritizira jednostavno označavanje takvih skupina kao “terorističkih”, tvrdeći da se pojmovi terorizma često koriste selektivno i politički uvjetovano, bez šireg povijesnog konteksta, piše Narod.hr.

U širem dijelu izlaganja proširuje kritiku na međunarodne sukobe i ratove, spominjući povijesne primjere poput Armenaca u Osmanskom Carstvu, bombardiranja u Korejskom ratu, Vijetnamskog rata i upotrebe kemijskog oružja, s ciljem da pokaže kako su različite strane u povijesti počinjale velike zločine, ali da se njihovo tumačenje često razlikuje ovisno o političkom narativu.

(www.jabuka.tv | Foto: snimka zaslona)