Gdje se čuvaju mistične relikvije Kristove muke

Kršćanstvo je prebogato brojnim štovanim relikvijama. Za neke se može utvrditi barem put kojim su stigli do sadašnjih svojih mjesta štovanja, za neke i ponešto više.

Doista, velika religija počiva na svetim mjestima te na predmetima povezanima s događajima iz svojih temeljnih dokumenata, poput Evanđelja. Ta su mjesta i relikvije dokaz da su se povijesni događaji na kojima se vjerovanja temelje doista i zbili. Jasno, kršćanstvo kao više od dvije tisuće godina staro vjerovanje bogato je različitim predmetima, prije svega vezanima za smrt Isusa Krista, događaje koji su joj prethodili i koji su se zbili nakon njegova napuštanja ovog svijeta. U ovom se tekstu bavimo relikvijama koje su pronađene i koje su štovane, odnosno za koje se pouzdano zna da su s e počele štovati u određenom trenutku, poglavito one koje su vezane s Pasijom i Kristovim likom.

Treba uvijek spomenuti najtraženiju kršćansku relikviju svih vremena, Sveti gral,no jedino je kalež iz Valencije priznat kao povijesna relikvija, ne i kao posuda iz koje je Isus pio na Posljednjoj večeri. Jedan je od svakako najzanimljivijih predmeta i Torinsko platno. Laneno platno u kojem se može raspoznati obris muškog tijela danas se čuva u katedrali svetog Ivana Krstitelja u Torinu. Riječ je o tkanini u koje je bilo umotano Kristovo tijelo nakon smrti. Teško je pronaći predmet štovanja o kojem se ovoliko raspravljalo kao što je to Torinsko platno. Lik se muškarca na platnu koji doista podsjeća na lik Isusa Krista, gdje se ističu abrazije za koje bi se dalo zaključiti kako su rane koje je zadobio od trnove krune, bolje vidi u negativu. No, još nije jasno kako je obris cijeloga tijela dospio na platno i ostao na njemu do današnjih dana. Testiranje ugljikom za datum sugerira 13. stoljeće, što se poklapa s vremenom kada je platno prvi put i pokazano.

Ali, otkriveno je i da se tkanina platna dorađivala te su rezultati postali upitnima. Forenzički su pregledi dali temelja da se identificiraju mjesta na kojima je tijelo muškarca ranjavano, a ona se doista poklapaju s onima koja se u Evanđeljima spominju kao mjesta ranjavanja Isusa Krista. Crkva se ne izjašnjava o relikviji, ali je i ne odbacuje, a ona je i danas predmetom intenzivnih istraživanja. Ima onih koji tvrde da su uspjeli rekonstruirati put Torinskog platna od grobnice u Izraelu sve do Torina, pa i različitih, često i vrlo maštovitih, teorija o tome kako je lik muškarca koji jako podsjeća na Isusa Krista dospio na lanenu tkaninu. Jedna se replika Torinskog platna čuva u Splitu na zidu kapelice samostana svetog Josipa. Najviše je u nas Torinsko platno proučavao fra Josip Marcelić koji je upravo iz tog samostana.

Isusove relikvije

Sveti križ

Kako priča kaže, sveta Helena, majka svetog Konstantina, putovala je Svetom Zemljom i podizala crkve, osnivala zaklade za pomoć siromašnima. Na tom je putovanju između 326. i 328. godine otkrila skrovište triju križeva, na jednom bio je razapet Isus, a na druga dva razbojnici, obraćeni sveti Dizma i Gestas. Mnoge crkve u svijetu posjeduju ostatke križa na kojem je razapet Isus iako, naravno, njihovu autentičnost ne prihvaćaju svi kršćanski vjernici. Na ovim prostorima fragment Pravog križa postoji u manastiru Visoki Dečani na Kosovu te u dubrovačkoj katedrali, u koju ga je donijela hrvatska kraljica Margarita.

Longinovo koplje

Sveto je koplje još jedna relikvija izravno vezana za Kristovo raspeće. Longinovim kopljem proboden je Isus za razapinjanja, kako se navodi u Ivanovu evanđelju. Rimski je običaj bio da se raspetima polome noge kako bi se ubrzala njihova smrt, no prije nego što će se to učiniti uvidjelo se da je Isus možda već mrtav. Rimski je centurion Longinus kopljem ubo Isusa u rebra i zaključio da je sin Božji mrtav. Iz rane je, međutim, potekla krv i voda, što neki smatraju čudom, voda je božanskou Isusu, krv ljudsko. Prvi se put Sveto koplje spominje 570., no postoje tri za koja se tvrdi da su prava – Vatikansko, Edžmijadinsko i Bečko. Za jedno znamo sa sigurnošću da nije ono kojim se koristio Longin, a to je ono koje se čuva u palači Hofburg. Utvrđeno je 2003. da oštrica potječe najranije iz 7. stoljeća, no u nju umetnut klin doista jest iz 1. stoljeća te je klin doista korišten za pribijanje. Crkva ne tvrdi da je ono koje se čuva u bazilici svetog Petra doista Sveto koplje.

Sveti čavli

Vjeruje se kako je upravo ovim čavlima Isus Krist pribijen na Pravi križ. Otkrila ih je također sveta Helena kada je otkrila i Pravi križ u Jeruzalemu. Međutim, nekoliko je prijepora. No, praktično već stoljećima traje debata o tome s koliko je zapravo čavala Isus pribijen na križ, tri ili četiri. Isto tako, danas na različitim mjestima u svijetu čuva se više od 30 čavala za koje se tvrdi da su sveti, no nema dokaza o autentičnosti.

Tunika iz Argenteuila

Sveta tunika relikvija je za koju se smatra kako ju je Isus nosio tijekom razapinjanja ili netom prije strašnog događaja. Nekoliko je mjesta koje tvrde da čuvaju tuniku. Jedno je u Argenteuilu, predgrađu Pariza. Carica Irena poklonila je tuniku Karlu Velikom, a on pak svojoj kćeri Teodorati. U komade ga je isjekao mjesni župnik za Francuske revolucije bojeći se da ga ne oskvrnu, pa su ostala tek četiri komada. Za tuniku iz Triera tvrdi se također da ju je otkrila sveta Helena za svojeg putovanja. No, danas je nemoguće točno utvrditi put kojim je dospjela to katedrale u Trieru. Ali je predmetom velikog štovanja. I neke pravoslavne crkve tvrde kako čuvaju dijelove tunike.

Sudarij iz Ovieda

Sudarij je komad platna koji je, prema predaji, bio omotan oko Isusove glave nakon što je skinut s križa. Sveti se sudarij čuva u katedrali španjolskog grada Ovieda, na njemu postoje i tragovi krvi. Tri puta se godišnje Sveti sudarij javno daje na štovanje. Za razliku od mnogih kršćanskih relikvija, za sudarij postoji utvrđen put kako je stigao do katedrale u Oviedu. Također, pokušano je i utvrđivanje starosti ugljikom, a pokazalo je da potječe iz 700. godine. Međutim, nalaz je osporen zbog moguće kontaminacije tijekom vremena. Sveti sudarij ima pravilne tragove krvi, no nema obrise ljudskog lica i tijela kao što je to slučaj kod Torinskog platna.

Kruna od trnja

Kako bi što više ponizili Isusa dok su čekali da dođe Poncije Pilat, rimski su vojnici ispleli krunu od trnja te mu je postavili na glavu. Do tog trenutka Isusova glava nije bila predmetom mučenja, no vrlo brzo iz njegova je čela potekla krv. Ispletena kruna bez trnja, prema predaji, preko Konstantinopola došla je do Pariza, gdje za koju je Luj IX. izgradio kapelu Saint-Chapelle, no vremenom je našla svoj put do katedrale Notre-Dame. Trnje je s krune, 60 do 80 trnova, uzeto te je poslano u druga mjesta na štovanje. U katedrali Notre-Dame još se čuvaju komad Pravog križa koji je donijela sveta Helena te jedan čavao kojim je razapet Krist.

Veronikin rubac

Veronikin se rubac povezuje sa šestom postajom Križnoga puta. Tamo je Veronika iz Jeruzalema obrisala krv i znoj s Kristova lica te je na rupcu ostao njegov obris. Navodi se kako rubac ima i mistična svojstva, da gasi žeđ, liječi sljepoću pa čak i podiže iz mrtvih. No, priča se ne pojavljuje sve do srednjega vijeka te je nema uEvanđeljima. Također je nekoliko mjesta za koja se tvrdi da čuvaju Veronikin rubac s Kristovim likom. Navodno je onaj pravi, o kojem se govori od srednjeg vijeka, u bazilici svetog Petra. Jedna se kopija nalazi u palači Hofburg u Beču. Za rubac u samostanu Svetog lica u španjolskom gradu Alicanteu također se tvrdi da je pravi.

Mandilion

Prema ovom iskazu, kralj Abgar iz Edesse pisao je Isusu tražeći da dođe i izliječi ga od bolesti. Isus mu je otpisao kako ne može doći, ali u obećao da će mu poslati jednog od učenika. Bio je to Tadej iz Edesse koji je kralju prenio riječi Kristove riječi, kojima se kralj doista i izliječio. Međutim, u originalnoj se priči ne spominje mandilion, komad platna s Isusovim likom. On se pojavljuje tek kasnije u verziji po kojoj je kraljev glasnik Ananija naslikao Krista te se slika čuvala u kraljevskoj palači. U kasnijim pričama čak se tvrdi da je sliku naslikao sam Isus Krist. Relikvija je izgubljena za Francuske revolucije, a ima onih koji tvrde kako je Mandilion zapravo samo Torinsko platno.

(www.jabuka.tv) 

Komentiraj: