Širokobriješki franjevac fra Željko Barbarić, koji je trenutno na službi u Jeruzalemu, na svojoj Facebook stranici Pretežno Vedro objavio je tekst o nadi.
U tekstu se osvrnuo i na ubijene hercegovačke franjevce u Širokom Brijegu čija je 78. obljetnica obilježena 7. veljače.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Porazgovarao sam maloprije s jednim bratom iz Sirije. Tek je danas uspio stupiti u kontakt sa svojom obitelji. Vidjeli smo se i jučer dok još nije znao ništa o njima. Danas je to bio drugi čovjek. I pričali smo o tragediji Sirije, ratovima, siromaštvu, problemima, a sad još i o potresu koji je odnio mnoge živote i ono malo imovine koje su izbjeglice našle u svojim novim domovima.
I pričali smo kako je teško pričati o nadi u tim ekstremno teškim uvjetima. Čovjek može samo slušati. No, reče da njegovi roditelji ipak u sebi čuvaju iskru nade i da ta nada nije posve zamrla u njima. Ostao sam bez riječi…
I u najtežim i najtamnijim trenutcima odnekud se pojavi nada. Neobjašnjivo. Neumorno. Uporno i uvijek iznova.
Rado pogledam ovu sliku moje braće. Samostanska zajednica, bratstvo, svi zajedno pred vratima širokobriješkog samostana. Jesu li znali da im je to posljednja zajednička fotografija?
Posljednja zajednička fotografija franjevaca ispred samostana u Širokom Brijegu prije stravičnog zločina
I mi smo ove godine napravili zajedničku fotografiju kao samostanska zajednica Svetoga Groba. Što da je to bila naša posljednja zajednička fotografija?
Jedan od najupečatljivijih detalja iz priče o ubijenim širokobriješkim fratrima jest to da su, svjesni u kojem pravcu ide njihovo zatočeništvo i sudbina, skupili snage i ispovjedili se jedan pred drugim te dobili sakramentalno odrješenje. I na taj detalj se rado vratim. U nadi protiv svake nade.
Ovaj život, prolazni i zemaljski, prah i prašina, taj život je po svemu sudeći brojio svoje zadnje sekunde. Valjalo se pripremiti za onaj drugi život. Onaj na kojeg ne možemo ponijeti ništa sa sobom, a valja ostaviti iza sebe sve ono što se dade baciti u zagrljaj i beskrajno more božanskoga Milosrđa.
Nada. Ova fotografija uvijek iznova probudi nadu. Ne toliko u savršene staze ovoga života, koliko u mogućnost biti zagledan u nebo i u onim najtežim životnim etapama.
Ne sumnjam da je njihovo ubojstvo na Širokom Brijegu bilo posljednji krik zla. Ne sumnjam ni da će u budućnosti biti još potresa, ratova i neopisivih tragedija. A nekako ne sumnjam da će se opet odnekud pojaviti nada, baš onako kako se pojavila i iz Pandorine kutije. Kad je sve loše izišlo iz Pandorine kutije i raštrkalo se po svijetu, izišla je i nada.
Tako je dobro što postoji nada. Unatoč svemu…, stoji u tekstu fra Željka Barbarića.
(www.jabuka.tv)
