Rat djeci ne oduzima samo djetinjstvo – često ih mijenja mentalno, kao i njihovo tijelo i način na koji doživljavaju svijet.
Od Gaze i Ukrajine do Sudana, ratna trauma danas oblikuje živote milijuna mališana. Ali za one u Bosni i Hercegovini, ova priča nije daleka ili apstraktna: iskustva djece koja su devedesetih odrastala pod granatama, u izbjeglištvu i uz gubitak roditelja i dalje su duboko upisana u društvo.
BBC u opsežnoj analizi prati sudbine djece pogođene suvremenim sukobima, kroz potresnu priču dječaka iz Gaze, ali i kroz znanstvena istraživanja koja potvrđuju ono što je u BiH odavno poznato – da ratna trauma ne prestaje potpisivanjem mira i da njezine posljedice mogu trajati cijeli život, pa čak i prelaziti na iduće generacije.
Prvo što se dogodilo bilo je da je Abdelrahmanov otac poginuo. Obiteljska kuća pogođena je izraelskim zračnim napadom. Dječakova majka, Asma al-Nashash (29), sjeća se da su ga “izvukli u komadima”. Zatim, 16. srpnja 2024. godine, zračni napad pogodio je školu u Nuseiratu, u središnjoj Gazi. Jedanaestogodišnji Abdelrahman teško je ranjen. Liječnici su mu morali amputirati nogu.
Njegovo mentalno stanje počelo se pogoršavati.
Počeo je čupati kosu i snažno se udarati, prisjeća se Asma.
Postao je kao netko tko ima depresiju, gleda svoje prijatelje kako se igraju i trče uokolo… a on sjedi sam. Kada sam upoznao Abdelrahmana u bolnici u Jordanu u svibnju 2025. godine, bio je povučen i oprezan. Deseci djece evakuirani su u Kraljevinu iz Gaze radi liječenja.
Vratit ćemo se u Gazu, kaže mi. Tamo ćemo umrijeti.
Abdelrahman je jedno od tisuća traumatizirane djece koju je autor teksta, Fergal Keane, upoznao tijekom skoro četiri desetljeća izvještavanja o sukobima. Određena lica urezana su mu u sjećanje. Neka kao da je upoznao jučer. Odražavaju dubinu terora koji se nanosi djeci u našem vremenu.
“Nikada prije nisam vidio takvu distancu u nečijim očima”
Prvi se susret dogodio na vrhu brda u Eritreji sredinom 1980-ih. Adonai Mikael bio je dijete žrtva napada napalmom u Etiopiji; plakao je u agoniji dok je vjetar nanosio prašinu na njegove rane. Krici i izraz čiste agonije u njegovim očima natjerali su ovog reportera da pobjegne iz šatora u kojem je dijete liječeno.
Nekoliko godina kasnije, u Belfastu, sjećanje ga vodi do dječaka koji je pratio lijes svog oca, kojeg je u zrak digla IRA.
Nikada prije nije vidio takvu distancu u nečijim očima, prisjeća se. U Sijera Leoneu tijekom građanskog rata, bila je djevojčica kojoj je pijani pripadnik milicije odsjekao ruke; iz Soweta postoji slika djeteta koje pomaže majci obrisati krv žrtve ubojstva na njihovu kućnom pragu; a u Ruandi dječak koji se slomio kada ga je pitao zašto ga druga djeca zovu “Grenada” – trenutak neosjetljivosti zbog kojeg će uvijek žaliti.
Ranjen je u eksploziji u kojoj su poginuli njegovi roditelji.
Brojke naglašavaju same razmjere krize.
U 2024. godini, 520 milijuna djece živjelo je u zonama sukoba – jedno od svakog petog djeteta u svijetu – prema analizi Instituta za istraživanje mira u Oslu. Profesorica Theresa Betancourt, autorica knjige “Sjene u svjetlost”, ovo naziva “najvećom humanitarnom katastrofom od Drugog svjetskog rata“.
Ona upozorava da trauma ima cjeloživotne posljedice po učenje, ponašanje te fizičko i mentalno zdravlje jer može utjecati na razvoj arhitekture mozga.
Autor ističe da je i on sam patio od PTSP-a – i kao dijete u razorenoj obitelji, a kasnije i kao odrasla osoba. Simptome poznaje itekako dobro: ekstremnu anksioznost, hipervigilnost (stalnu opreznost), flešbekove, noćne more i depresiju.
Iskustvo djece u ratom pogođenoj Bosni i Hercegovini
Različiti faktori mogu utjecati na ishod. Koliko je dugo dijete bilo izloženo traumatičnim događajima? Jesu li fizički ranjeni? Jesu li izgubili važnu osobu? U uzorku od 2.976 djece iz Bosne i Hercegovine – od kojih su sva bila izložena ratu u dobi između 9 i 14 godina – zabilježena je visoka razina posttraumatskih simptoma i simptoma tugovanja.
Postoji potencijal za dugoročna oštećenja zdravlja – bolesti srca, autoimune probleme – povezane s “toksičnim stresom”, gdje je tijelo preplavljeno hormonima poput kortizola i adrenalina.
Također se razvija područje epigenetike, koje postavlja pitanje može li se iskustvo traume jedne generacije pojaviti u kasnijim generacijama kroz promjene u načinu na koji se naši geni ponašaju.
Mislim da postoje dokazi o međugeneracijskom prijenosu traume, kaže profesor Pluess.
Velik dio toga dogodit će se kroz društvenu praksu, ali postoje i dokazi koji ukazuju na epigenetske faktore.
Savladavanje straha i uspostavljanje kontrole
Stručnjaci naglašavaju da je trauma obiteljska kriza.
Staratelji koji sami proživljavaju traumu možda nisu u potpunosti dostupni da pomognu svojoj djeci, kaže profesorica Betancourt. Istraživanja pokazuju da su životni uvjeti (siguran smještaj, hrana, škola) deset puta snažniji prediktori mentalnog zdravlja od samog izlaganja ratu.
Profesor Metin Başoğlu pionir je terapije koja ohrabruje pojedinca da preuzme kontrolu nad svojim strahom. Izraelski psiholozi koji rade s djecom puštenom iz zatočeništva Hamasa također naglašavaju važnost ponovnog uspostavljanja osjećaja kontrole pružanjem informacija i prostora za izražavanje briga.
“Bili smo dehumanizirani”
Beata Umubyeyi Mairesse imala je 15 godina tijekom genocida u Ruandi. Danas živi u Francuskoj i uspješna je spisateljica.
Prvo što mi je pomoglo bilo je napuštanje mjesta genocida. Našla sam se na sigurnom, sa skrbničkom obitelji i mogućnošću posjeta psihologu, priča ona. Iako živi sretnim životom, i dalje pati od anksioznosti i uzima antidepresive.
Bojimo se da djecu ne kontaminiramo svojom traumom, ističe Beata, naglašavajući da njihova jedina slika domovine ne smije biti genocid.
U Gazi se preživljava, ali izloženost traumi je stalna.
Najveća patnja nije današnja – bombe i žalost – već posljedice, kaže Davide Musardo iz Liječnika bez granica. Trauma je stara koliko i sam rat. Političari i stručnjaci često pitaju što će biti kada ubijanje prestane, ali čovječanstvo je još uvijek daleko od suočavanja s korijenskim uzrokom – samim ratom.
(www.jabuka.tv | Foto: Pexels)
