Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u kolumni za beogradski dnevnik Politika iznio je niz oštrih optužbi na račun pravosuđa Bosne i Hercegovine, tvrdeći da njegov proces pred Sudom BiH nije bio „sudski postupak, već osveta“ i „presuda Republici Srpskoj“.
U tekstu pod naslovom „Suđenje Republici Srpskoj“ Dodik je prozvao sutkinju Senu Uzunović, nazvavši je „egzekutorom, a ne sutkinjom“, te ustvrdio da je pravosuđe u BiH „oruđe politike u kojem presude ne donosi zakon, već ideologija“.
Istodobno je poručio kako njegova borba „nije protiv Bošnjaka, već za BiH u kojoj se poštuje dogovoreno“, dodavši da pokušaji stvaranja „unitarne, građanske BiH“ znače negiranje načela jednakosti tri konstitutivna naroda i dva entiteta.
Kolumnu Milorada Dodika prenosimo u cijelosti:
Kad sam kročio u zgradu Suda BiH, podignutu na mjestu gdje je bio logor za sarajevske Srbe, znao sam da to nije sudski proces, već osveta. Znao sam da to nije moje suđenje – to je suđenje Republici Srpskoj. Mene su izabrali, jer u sudnicu nisu mogli da stave milijun Srba.
Žena koja mi je sudila nije sutkinja, ona je bila egzekutor. Osnova odmazde nisu bili paragrafi, već mržnja.
A tko mi je sudio? Sudio mi je sustav u kojem je pravosuđe postalo oruđe politike. Preda mnom su sjedili tužitelji i suci koji su svi do jednog bili Bošnjaci, što u zemlji s tri konstitutivna naroda ne može biti slučajno. Iza njihovih presuda nije stajao zakon, već ideologija.
Sutkinja Sena Uzunović, koja je vodila proces, nije bila nasumično izabrana. Njen profesionalni put pokazuje kontinuitet jednog mentaliteta onog koji nije izašao iz rata.
Godine 1993. imenovana je za sutkinju Okružnog vojnog suda u Mostaru, Odjeljenje Konjic. Tada je, u istom tom gradu, 1992. godine, živjela obitelj Golubović – otac i majka, oboje nastavnici, i njihova dva sina, Petar i Pavle. Obitelj koja je vjerovala da nema čega da se plaši, jer su odškolovali generacije djece, i srpske i bošnjačke. Ostali su u svom domu vjerujući da ljudskost nije nestala.
Ali jednog dana došli su po njih. Strijeljani su – cijela obitelj. Pavle je imao samo sedam godina. Čudo sudbine htjelo je da jedan dječak iz porodice Golubović preživi prvo strijeljanje, ranjen, ali živ. Kad je pokušao da potraži pomoć, policija ga je vratila onima koji su pucali, uz riječi: “Niste obavili posao do kraja”.
Sena Uzunović je tada bila sudac. Znala je za taj zločin. Znala je za mnoge druge. Nikad ništa nije učinila. Nikad nije podigla glas za pravdu ubijenih, za dijete koje je strijeljano dva puta.
U isto vrijeme ja sam spašavao obitelji Bošnjaka i Hrvata iz Gradiške, što je opće poznata stvar. I ta žena danas sudi meni – predsjedniku Republike Srpske, a po pravu, pravdi i moralu trebalo bi ja da sudim njoj.
Srpska je i nastala da se takve stvari više nikada ne bi ponovile srpskom narodu i njegovoj djeci. Nije teško razumjeti simboliku. Njoj nije bilo suđeno da sudi prema pravdi i pravu već da presudi Republici Srpskoj.
Ali ovo ne pišem iz mržnje. Nisam protiv Bošnjaka, niti protiv muslimana. Znam dobro da u svakom narodu postoje dvije strane. U Konjicu, u istom tom gradu, postoji čovjek koji je na mjestu stradanja Petra i Pavla postavio tablu, da se zna da su postojali, da su živjeli i da su ubijeni.
Taj čovjek je Bošnjak. On ne dijeli ideologiju onih koji vladaju Sarajevom, već bol i poštovanje prema nevinima.
To su dvije BiH. Jedna, oličena u ljudima poput Sene Uzunović, koji rat nikada nisu završili i koji i danas sude u ime ideologije, a ne zakona. I druga, tiha, poštena, koja zna da bez istine nema pomirenja i da Dayton može opstati samo ako se poštuju svi – i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci.
Moja borba nije protiv prvih, već za drugu. Za BiH u kojoj se poštuje ono što je dogovoreno, a ne ono što je nametnuto. Za Republiku Srpsku koja zna da njen opstanak ne ugrožava nikoga, već garantira ravnotežu bez koje ni BiH ne može opstati.
Bosna i Hercegovina, onakva kakva je stvorena Daytonskim mirovnim sporazumom, može opstati samo ako se poštuje princip ravnopravnosti tri konstitutivna naroda i dva entiteta. To nije fraza, nego jedina formula njenog postojanja.
Sve drugo vodi u sukob, jer Daytonska BiH nije ni centralizirana ni unitarna država – ona je složena zajednica, rođena iz rata, utemeljena na kompromisu i dogovoru.
Nažalost, upravo su ti temelji godinama razgrađivani. Svaki put kada bi se u Sarajevu, pod okriljem bivših američkih administracija, uz pomoć USAID-a i njima sličnih organizacija, počela graditi nova ideja “građanske BiH”, to je u suštini značilo pokušaj da se stvori unitarna država u kojoj bi Bošnjaci vladali, a Srbi i Hrvati bili samo dekoraciju u političkom kazalištu.
Europske birokracije, u svom kolonijalnom zanosu, tu agendu pratile su gotovo slijepo. Financirale su projekte, medije, organizacije i pojedince čiji je zadatak bio da razgrade Dayton, predstave Republiku Srpsku kao prepreku, a mene kao simbol te prepreke.
Republika Srpska je nastala na žrtvi svog naroda i na odbrani prava da odlučujemo sami o sebi. Naši ljudi su ginuli ne da bi nekom prijetili, već da bi njihova djeca živjela slobodno i mirno.
Iz te žrtve rođene su naše institucije. I zato, kad sam se našao u situaciji da pred sudom branim Ustav i zakone zemlje čiji sam predsjednik, nisam imao dilemu – moje mjesto je tamo gdje se Republika brani, bez obzira na cijenu.
Jer, ono što su meni pokušali da sude nije bio pravni proces. To je bila politička predstava, brutalna zloupotreba pravosuđa s jednim ciljem da se predsjednik Republike Srpske diskreditira, zastraši i, ako je moguće, eliminira.
Takvi scenariji nisu nepoznati svijetu. Vidjeli smo ih i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su pokušali da sruše Donalda Trampa političkim optužnicama; u Francuskoj, gdje su progonili Marin le Pen; u Rumunjskoj, Mađarskoj, svuda gdje se neko drzne da ne hoda po liniji koju je iscrtala globalna administracija moći.
Moj slučaj je bio samo lokalna verzija tog obrasca. Na optuženičku klupu nisu me doveli zakoni, već namjera da se Srpskoj pošalje poruka: možete imati institucije, ali ćemo vam mi u Sarajevu, uz blagoslov zapadnih mentora, odlučivati o tome što one znače.
U narednoj kolumni objasnit ću čitateljima “Politike” samu suštinu tog procesa kako je pravda pretvorena u oružje, a sud u instrument politike. I kako, unatoč svemu, Republika Srpska nije pala pred pritiscima ni Schmidta, ni Sarajeva, ni njihovih mentora jer ono što je stvoreno krvlju, brani se istinom.
(www.jabuka.tv | Foto: Pixsell/Arhiva)
Dodik je u pravu ,sviđalo se to nekome ili ne
Prodao je Amerikancima litij i u tome je kvaka. Sve ostalo su populističke priče.
Kako je prodao kad je smit zabranio prodaju državne imovine ?
Ne pita se Schmidt puno. On je tu da špijunira tko što misli- koji su političari kakvih stavova, koji su “sigurnosna prijetnja Zapadu” (nepodobni), provodi što mu se kaže, priča što se kome sviđa i uzima dobre pare.
Ta je žena rijetka poštena osoba koja je pokušala zaštiti kakav-takav pravni poredak. Međutim, troglava neman koja vlada ovom zemljom uz pomoć stranaca radi što hoće, pljačka narod, zapošljava podobne, nepodobnim ne da raditi, iseljava ih a narod šuti, trpi i ne smije protiv.
Prerano je za zaključke. U politici često ništa nije kako se čini. Posljedice će otkriti uzroke.
Dodik je manje zlo od Stanivukovića, Trivićke i sličnih koji su pravi četnici. Vukanović nije lopov i dosta stvari je u pravu ali i on je velikosrbin. Sjećam se da je govorio kako je bombardiranje Dubrovnika bila “legitimna” akcija. Vjerojatno i Dodik misli isto ali nam odgovara jer ga HDZ kontrolira jer ima puno “oraha u džepu” i mora je surađivati.
Poznato je da je Dodik američki čovjek, na njihovom je tenkovima došao na vlast. Kasnije je znao balansirati između zapada i istoka kako bi se zaštitio, od lopovluka do fizičkog nasilja nad opozicijom i narodom. Međutim, svijet je došao do one točke kao u vrijeme Hladnog rata koje je Nixon najbolje opisao rečenicom “Neutralnost je najveći grijeh”. Moguće da je špijunirao za Amerikance i da je sve ovo predstava kako bi on u statusu žrtve ojačao svoju poziciju.
Ovo je lopovska država. Ovaj primjer samo još jednom potvrđuje kako uz pomoć stranih sila likovi poput Čovića, Bakira i Dodika mogu raditi što hoće. Koliko je samo neriješenih ubojstava.
Potpora Mili.
Dodik je morao mnogo toga žrtvovati da bi preživio na vlasti. Pitanje je koje je ustupke napravio. Popularnost među Srbima mu je u padu, pobjeda na zadnjim izborima kontroverzna.
Dodik nije uopšte Srbin. Od njegovih savetnika nijedan nije Srbin.
Sve Jevreji. Njima su Srbi mnogo pomogli kroz historiju a vratili su nam tako što su vazda bili protiv nas; od Josipa Franka, preko svojih boljševičkih agenata u drugoj Jugoslaviji a posle ubistava kroz ratove zaključno s 1999., pravili međunacionalne tenzije. Oni su bombardovali Srbiju, svi generali i savetnici Jevreji.. Solana, Clark, Albright…
A tko je prodao rudnik u Varešu Englezima za milijun eura a oni ga preprodali za 100 milijuna. Tko je tu zvrčku i kriminal osmislio ? Tko je osmislio i predložio da branitelji, borci, bojovnici za mjesec u rovu dobiju po 1.5 km..?
Ukidanje sankcija je rezultat dogovora. Dodik je bivši, da spasi porocidu predao je dosta toga. Vidjet ćemo u narednim mjesecima šta će sve preći s entiteta na državu.
Ništa čudno. Amerikanci su dozvolili Dodiku da ostane na vlasti krađom glasova a njegovog pijuna Nikšića nametnuli nakon što je izgubio izbore.