Svi se sjećamo igara kao što su graničar, aberečke-abertude, kaladont, žmurka i ostalo, ali danas te igre izumiru jer ih je zamijenio virtualni svijet.
Sve ono što djeca rade i dožive u djetinjstvu utječe na njihov razvoj i formira ih kao osobu. Danas je virtualna stvarnost potisnula onu realnu i negativno utječe na psihu i razvoj svakog djeteta.
Svatko od nas pamti one igre koje su mu obilježile djetinjstvo, čak i one tipa pravljenja logora i torti od zemlje, a prvi mobitel i kompjuter nije se dobivao tako rano kao sada. Djeca tada jednostavno nisu imala potrebu za tim. Sada djeca vrlo rano dobivaju dodir s virtualnim svijetom i glavna okupacija im bude objavljivanje slika i traženje što više facebook prijatelja. Komunikacija se svela na telefoniranje i dopisivanje, a grupni sastanci i igre postaju sve rjeđi.
Nekada se od djece i njihove vike ništa drugo u dvorištu nije čulo, a sada se braća i sestre često znaju posvađati tko će na kompjuter i koliko će tko od njih ostati.
Kada bi se navečer svi iz susjedstva skupili, cijela ulica bi odzvanjala dječjim smijehom i uzvicima, a kada bi nas roditelji zvali da moramo ići doma, tada bi slijedilo nagovaranje da nas barem jos malo puste. Sada kao da je sve to nestalo i kao da se živi neko novo djetinjstvo.
Današnja realnost su online igrice i djeca se poznaju samo po nadimku, a jedino se može čuti pucnajva i lupanje po tipkovnicama. Pritom ne možemo zanemariti svakojake opasnosti koje djecu vrebaju na svakom koraku. Roditelji kada su na poslu ne mogu nadgledati što djeca rade na kompjuteru i tu nastaju problemi.
Uvijek treba ići u korak s vremenom, al zar ćemo stvarno dopustiti da Čovječe ne ljuti se, karte i domine nestanu jednom zauvijek. Učimo svoju djecu igre koje smo mi igrali dok smo bili mlađi i možda se već danas dvorištem začuje buka i žamor djece.
(www.jabuka.tv| D.M. )
