Izbori se bliže, a s njima i vječna sporedna-tema-u-prvom-planu: smisao i opravdanost postojanja XI. izborne jedinice. Kolokvijalno se XI izbornu jedinicu naziva „dijasporom” no taj je naziv neprecizan, jer se ona samo dijelom odnosi na dijasporu, (Hrvate koji su iselili iz Domovine iz ekonomskih i/ili političkih razloga), ali i na hrvatske državljane koji žive u BiH, većinom Hrvate, koji su tamo, barem formalno, konstitutivan narod. Ima Hrvata u BiH i dijaspori koji nemaju hrvatsko državljanstvo pa ne mogu ni glasati, a ima i hrvatskih državljana koji nisu Hrvati i koji imaju prebivalište izvan RH. Dakle, ako želimo biti sasvim precizni, treba govoriti o izbornoj jedinici za hrvatske državljane s prebivalištem izvan RH.
Zašto je njima uopće omogućeno glasovanje? Odgovor je jednostavan – zato što su državljani RH. A državljanstvo imaju zato što je Republika Hrvatska Ustavom definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i drugih građana, a ne kao puka građanska država ili naseobina poreznih obveznika koju su se eto slučajno naselili u ovaj čudan oblik i odlučili napraviti porezno-građansku zajednicu. Ustav kaže: „Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina…” i dodaje: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.” Dakle, ne građana, niti poreznih obveznika, već državljana. A, tako definiran, „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.” Prema članku 45 koji kaže “Hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo s navršenih 18 godina u skladu sa zakonom” i “U izborima za Hrvatski sabor i Predsjednika Republike ostvarivanje biračkog prava RH osigurava i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica tako da mogu glasovati i u državama u kojima se nalaze ili na koji drugi način određen zakonom.” Uzevši u obzir navedene ustavne odredbe, negirati „dijasporsko” pravo glasa, pravno gledano, jednako je kao zalagati se za ukidanje prava glasa ženama ili starijima od šezdeset godina. Sve to je izvedivo, ali tek ako se osigura dvotrećinska saborska većina potrebna za promjenu Ustava.
Šovinizam prema sunarodnjacima
Mnogo drugih zemalja ima takvo glasovanje, počevši od susjedne Italije, za čiji parlament, zajedno sa svim ostalim talijanskim državljanima iz dijaspore, dopisno glasuju i Talijani iz Hrvatske. Zapadne zemlje, suočene s dramatičnim demografskim problemima, ali i izazovima globalnog tržišta danas se nastoje što jače povezati sa svojom dijasporom. Hrvatska ima isti problem. U ovoj izbornoj kampanji govorit će se o mnogim vrućim temama, najviše o ekonomskim, ali ako stvar ogolimo do kraja i promatramo dugoročno, glavni hrvatski problem je demografski koji se reflektira kroz brojne druge. Nemoguće je govoriti o ekonomskom rastu i porastu standarda u zemlji u kojoj se radno sposobno stanovništvo konstantno smanjuje. Hrvatska će, ako želi samo održi postojeći BDP, a kamoli ako ga želi povećati, uskoro morati uvoziti radnu snagu. Kako će društvo, koje će ih nužno trebati, integrirati ljude drugačijeg jezika, rase, vjere, mentaliteta kad se prema vlastitim sunarodnjacima često odnosi šovinistički i nastoji prerezati sve mostove prema njima? Oni koji u javnosti RH godinama pridonose stvaranju negativne klime prema Hrvatima iz BiH i dijaspore o tome očito ne brinu.
Sve navedeno ne znači da treba zatvarati oči pred činjenicom da se, u praksi, glasovanje dijaspore do sada pokazalo kao beskorisno. Da ga nije bilo, sve bi bilo isto. Ni na jednim izborima ti zastupnici nisu bili presudni, dakle HDZ, koji je redovito dobivao ta zastupnička mjesta, formirao bi vlast i bez njihovih ruku u Saboru. No ono što je važnije je da od tih zastupnika, uz malobrojne časne iznimke, nažalost nije dolazila nikakva značajna politička dinamika. Nisu artikulirali niti na pravi način prezentirali interese hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH, već su djelovali kao poslušni stranački dizači ruku u Saboru pa čak i onda kada je trebalo podići ruku za reduciranje biračkih prava ljudima koji su ih izabrali, što je presedan u povijesti parlamentarizma.
Neiskorišteni potencijal dijaspore
Hrvatska nije iskoristila potencijale svoje dijaspore. Malo se ljudi vratilo, još manje investiralo. A i zašto bi, kad ih je do sada u Domovini kod pokušaja pokretanja bilo kakvog posla čekalo bezbroj administrativnih prepreka i korumpiranih dužnosnika, od općinske do državne razine. Dijaspora je stoga i dva desetljeća nakon stvaranje neovisne Hrvatske ostala golemi neiskorišteni potencijal.
Osporavatelji glasovanja za XI. izbornu jedinicu često se pozivaju na činjenicu kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod pa stoga nema potrebe da svoje političke predstavnike biraju i u RH. Formalno gledano, konstitutivni jesu, ali praktično nisu, jer su, unutar dejtonskog sklopa kojeg su im 1995. sukreirali i supotpisali političari koje su birali isključivo građani RH, Hrvati u BiH danas politički zgaženi na svim razinama. Licemjerno je stoga, dok je na snazi Dayton, koji je tvorevina posredne političke volje biračka iz RH i koji je sto posto odredio sudbinu Hrvata u BiH, predbacivati njima što su, zajedno s dijasporom, u zadnjem sastavu Sabora odredili manje od 3% zastupnika, koji ni u kakvoj odluci nisu značili presudnu prevagu. Nakon što je nagodbom HDZ-a i SDP-a broj zastupnika XI izborne jedinice fiksiran na tri, što je diskriminiranje dijela hrvatskih državljana, uloga predstavnika „dijaspore” doslovno je svedena na simboličku.
Ako bi došlo do formiranja teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom u BiH, preko koje bi oni mogli zauvijek zaštititi svoja politička prava, prvi bih se zalagao za to da im se ukine pravo glasovanja za XI izbornu jedinicu. Jedini „problem” koji bi se tada javio je kako podijeliti pravu dijasporu. Postoje procjene da polovicu hrvatskog iseljeništva u svijetu čine Hrvati porijeklom iz BiH. U slučaju stvaranja hrvatskog entiteta u BiH njima bi trebalo omogućiti biranje svojih zastupnika u njemu. A ako bi došlo do preustroja Nogometnog saveza BiH i stvaranja više reprezentacija unutar jedne države, po modelu Velike Britanije, pitanje je onda što bismo s Ćorlukom, Rakitićem, Petrićem, Šimunićem i ostalima….
Nino Raspudić (www.komentar.hr)
