Dok se sirene za zračnu opasnost povremeno oglašavaju iznad Kijeva, Danijel Čuturić razmišlja o školama. Ne o zgradama, nego o djeci.
O učionicama koje su pretvorene u skloništa, o satima koje prekida zvuk alarma, o generacijama koje odrastaju uz rat, ali ne smiju odrastati bez znanja. U ratu vrlo brzo shvatite da škola nije samo mjesto učenja. Ona je struktura, rutina, osjećaj da život ipak ide dalje, kaže.
Već treću godinu radi u Ukrajini kao direktor za obrazovanje pri uredu UNESCO-a. Živi u Kijevu, gradu koji je daleko od prvih crta fronte i koji, unatoč ratu, funkcionira. Kako sam kaže, ne osjeća se fizički ugroženo.
Kolege se ne poznaju
Kijev je relativno siguran grad. Imamo razvijen sustav uzbunjivanja i dovoljno vremena da se sklonimo u skloništa, priča za Večernji list.
. Najveća promjena u odnosu na život prije invazije, objašnjava, nije stalni strah, nego prilagođavanje. Policijski sat, zatvaranje grada nakon ponoći, sirene koje prekidaju rad i nastavu. Djeca silaze u skloništa ako ih škole imaju, a ako ne, nastava se nastavlja od kuće, online.
Sat počne, sirena se oglasi, svi idu u sklonište…. Ono što je u mnogim zemljama bilo privremeno tijekom pandemije, u Ukrajini je postalo dugotrajna realnost.
Imate djecu koja od 2020. godine nikada nisu fizički bila u školi. Postoji cijela generacija mladih ljudi koji nikada nisu upoznali svoje kolege, priča nam. Danijelov odnos prema obrazovanju formiran je puno ranije, daleko od Ukrajine. Odrastao je u Zenici. Prvu osnovnu školu pohađao je u školi koja se tada zvala Sead Škrgo, a danas Edhem Mulabdić. Treći razred ga je zatekao u trenutku kada se 1995. godine otvorio Katolički školski centar, gdje je završio i osnovno i srednje obrazovanje.
KŠC za mene nikada nije bio samo škola. Bio je mjesto gdje sam se osjećao sigurno, u vremenu kada je sve drugo bilo nesigurno.
To iskustvo duboko je obilježilo njegov pogled na obrazovanje.
Znam koliko je važno imati dobre nastavnike i profesore. Da dijete osjeti da je škola mjesto gdje je prihvaćeno ne samo fizički nego i psihički.
Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, studij povijesti i bibliotekarstva. Na drugoj godini odlazi u Sjedinjene Američke Države na studentsku razmjenu, gdje njegov obrazovni put postaje nestandardan. Studij završava u Americi, vraća se, polaže razliku predmeta, a potom upisuje magistarski studij u okviru tadašnjeg programa Erasmus Mundus.
Taj program mi je otvorio potpuno drugačiji pogled na obrazovanje – kako sustavi funkcioniraju u različitim državama, rekao je Danijel. Prvi magistarski posvećen je digitalizaciji kulturnog nasljeđa. Nakon nekoliko godina rada odlazi u Veliku Britaniju, gdje na Sveučilištu u Oxfordu završava drugi magistarski studij iz međunarodnog i komparativnog obrazovanja.
Možda je upravo zato što je i sam ratno dijete kasnije izabrao ovaj put. Ne kao svjesnu odluku, nego kao nešto što se s vremenom prirodno složilo.
Ja znam kako je kada nemaš. Znam kako je kada se bojiš. I znam koliko škola tada može značiti.
Njegovi roditelji taj izbor u početku nisu lako razumjeli, ali on već gotovo petnaest godina radi za međunarodne organizacije u sredinama pogođenim ratom i krizama – od Afganistana, Sirije i Jemena, preko Jordana, Palestine i Iraka do Ukrajine.
U svim tim mjestima pitanje je isto: kako da škola ne prestane.
Jedna od situacija koje ga na to najviše podsjećaju dogodila se u Jordanu, u sirijskom izbjegličkom kampu. Tamo je upoznao dječaka po imenu Muhammed, tada desetogodišnjaka. U kampu su kupili nekoliko nogometnih lopti i improvizirali mali teren u pustinji. To je bio vrlo jednostavan teren, ali za djecu je značio sve.
Život koji se promijenio
Formirao se mali tim, dječaci i djevojčice su trenirali, došao je i trener. Muhammed je bio jedan od najboljih u klubu.
Godinama poslije, nakon što je Danijel već napustio Jordan, stigla mu je poruka na Facebooku.
Sjetio se moga imena, pronašao me i javio mi se samo da mi kaže hvala. Muhammed danas igra profesionalni nogomet u Brazilu. Novcem koji zarađuje pomaže drugima graditi nogometne terene i škole za djecu u kampovima.
To je trenutak kada shvatite da nekada jedna lopta, jedno igralište ili jedna škola mogu promijeniti cijeli život.
U tim tihim, gotovo nevidljivim krugovima pomoći Danijel vidi smisao svog rada. Ne u titulama i institucijama, nego u jednom djetetu koje je, zahvaljujući školi, igri ili samo osjećaju da netko misli na njega, dobilo priliku da mu se život promijeni.
(www.jabuka.tv)
