Crkva bi rado vidjela lidera koji će se brinuti o svim Hrvatima!

Kako su i zaključili i najavili nakon zadnjega zasjedanja Biskupske konferencije BiH, naši će se biskupi i službeno oglasiti, vjerojatno u ovom mjesecu, pred važne listopadske izbore.

Ne treba očekivati škakljive, senzacionalne poruke i preporuke – bit će to “rutinski” poziv Hrvatima katolicima da prepoznaju važnost biranja i da se masovno odazovu na festival demokracije i izaberu sebi najbolje predstavnike u budućim vlastima. Naravno, misli se na ponuđeno jer nakon službenih ovjera lista i kandidata više nema mogućnosti “uskrsnuća” neke nove alternativne stranke ili pojedinca.

Potpora zna se komu

U izbornoj kampanji crkveni autoriteti se, razborito, drže po strani, ne agitiraju javno za ovu ili onu opciju. Nije uvijek to bilo baš tako diskretno, ali ove godine je doista upadljivo primjetan vrlo mali broj službenih odvojenih prijmova političkih čelnika kod kardinala Vinka Puljića i ostalih biskupa ili kod obojice franjevačkih provincijala.

Prema dostupnim informacijama, do “bliskih susreta” uglavnom dođe po svetištima ili na slavljima patrona župa kada lokalni župnici i stranački dužnosnici omoguće svojim crkvenim i političkim vođama ugodne razgovore na objedima nakon misnih slavlja. To su već zgode koje biskupi i provincijali ne mogu izbjeći jer napasni lideri pod svaku cijenu se trpaju da ih birači vide pred oltarom ili u društvu s nekim vjerskim poglavarom. Pred svake izbore uvijek se iznova budi radoznalost i postavlja pitanje koju će stranku i kojeg kandidata ovoga puta podržati crkvena infrastruktura.

Zašto se ustručavati i kriti od rata pa naovamo, dakle, evo puna dva desetljeća, crkveni velikodostojnici na svim razinama su potporu dominanto davali svom miljeniku, HDZ-u BiH. Kako je pucalo u toj stožernoj stranci, tako je, možda ne proporcionalno, dijeljena potpora svećenstva. Ali, jednako tako kako je vrijeme odmicalo, i u Katoličkoj crkvi je raslo nezadovoljstvo i razočarenje politikom koju su vodile hrvatske stranke, a osobito HDZ BiH.

Iako će crkveni autoriteti rijetko koristiti teške riječi i javno verbalno linčovati neku stranku, nije nikakva tajna da Katolička crkva nikada nije bila više ogorčena i razočarana sebičnom, interesnom i uskostranačkom politikom koju manje-više vode sve hrvatske stranke. Pri tome se mora imati na umu kako i u Katoličkoj crkvi, unatoč tradicionalno čvrstoj organizaciji, ne misle svi isto pa čak niti unutar Biskupske konferencije BiH.

Napokon nema toga autoriteta, tako je Crkva i ustrojena u BiH, koji može nekom biskupu, svećeniku ili časnoj sestri strogo narediti kako će se, primjerice, oko izbora postaviti ili što će preporučiti svojim vjernicima. Pa treba biti iskren i priznati kako je i dosad bilo odudaranja od nekih službenih stavova i preporuka duž cijele crkvene hijerarhije.

Tako su i u samim hramovima Božjim događale tragikomične scene da lokalni svećenik poziva katolike da se “odazovu na izbore, da glasuju po svojoj savjesti i “ZNA SE”… Ipak, takvih je bljutavosti sve manje, makar u zraku i dalje lebdi ona “tradicionalna simpatija” za “stožernu” stranku.

Politička alternativa

Ponekad je takav odnos bilo teško dokučiti i razjasniti. Zlobnici bi primijetili kako se radilo o “soljenju” i pokleknuću klera pred financijskim slastima koje je redovito nudio HDZ BiH, potkovan tuđim i sumnjivim novcem.

Na drugoj strani, “stado” je katastrofično nestajalo sa svih prostora u BiH, po mnogima baš i zbog “entitetske”, ali i interesne politike hrvatskih stranaka. Je li došlo vrijeme da Katolička crkva preispita svoj odnos prema hrvatskim političkih elitama? Je li zapravo moguće više odgađati taj otklon i je li on, napokon, realna opcija? U ovom trenutku i na ovim parlamentarnim izborima ne treba ipak očekivati neke dramatične zaokrete.

Zasigurno će biti drukčijeg ponašanja, ali kolektivne odbojnosti svećenstva apsolutno neće biti. Koliko god i sama bila podijeljena, Katolička crkva jednostavno još ne prepoznaje alternativu, a barem jedan dio nje to žarko priželjkuje.

Nedavno je banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, silno razočaranim domaćim i međunarodnim političkim “establišmentom”, pomalo netipično za biskupski vokabular, javno optužio i neke hrvatske stranke da su svjesno “demografski izmasakrirale” Hrvate katolike u jednom dijelu BiH. Vidno potreseni “biskup-heroj”, kako su ga neki prozvali, upro je prstom i u hrvatske političare i zavapio za pojavom nekoga lidera koji bi vodio brigu o svim Hrvatima u BiH. Takvoga biskup Komarica, a i mnogi drugi, još nisu prepoznali.

Dakako, odmah će neki ustvrditi kako su i biskupi krivi što nema takvoga lidera kojem bi i “Bosna bila u srcu i na duši” jer su godinama podupirali upravo one koji su doveli do golgote Hrvata, a istodobno je ugušena svaka ideja od osnivanju nekih drugih alternativnih političkih opcija. Pa, to je javna tajna i to treba otvoreno kazati.

Dobro upućeni u odnose unutar vrha Katoličke crkve tvrde da u njoj buja potreba da se jednom presječe i doista preispitaju odnosi s hrvatskim strankama. Podcjenjivanje, nesposobnost i nebriga za sve Hrvate na svim područjima u BiH, pa dakle i u RS-u, jednostavno prisiljavaju za traganjem za drukčijim pristupima i odnosima.

Ali, treba biti otvoren i realan: sve dok autoriteti u Katoličkoj crkvi ne budu jedinstveni oko realne političke opcije u BiH (istina, postoji dokument Biskupske konferencije BiH koji ipak nije obvezujući i ujedinjujući za cijeli kler), dok konkretnim djelima i ne potvrde opredjeljenje da je BiH i domovina Hrvata i da je nužno tretirati ravnopravno Hrvate u cijeloj BiH, krucijalnih promjena neće biti.

Biskup Komarica će se i dalje boriti protiv “vjetrenjača”, a neke će političke stranke naoružane potporom u dijelu, ali vrlo moćnom, Katoličke crkve i dalje rovariti i provoditi političku samovolju na štetu ogromnoga broja obespravljenih, raspamećenih, raseljenih pa i zaslijepljenih Hrvata.

Grijesi Crkve i hrvatskih stranaka

Od rata pa naovamo, dakle evo puna dva desetljeća, crkveni velikodostojnici na svim razinama su dominanto potporu davali svom miljeniku, HDZ-u BiH.

S vremenom, kao najmoćnijoj hrvatskoj stranci, HDZ-u BiH se sve rigidnije pripisivala odgovornost za katastrofalno loš položaj Hrvata u BiH, za podmuklo forsiranje projekta njegovoga iseljavanja iz Bosne, za opstrukcije u povratku u RS-u, za gajenje odbojnosti prema vlastitoj državi i, napokon, za gušenje nade mladim ljudima u perspektivnu budućnost u svojoj državi.

I ta odgovornost i ti grijesi jednostavno se ne mogu izbjeći i staviti pod tepih, uz sve uvažavanje i svijetlih primjera, i priznanje da “stožerna” stranka nije jedini krivac za golgotu najmalobrojnijega naroda u BiH.

(Dnevni list)