Ćosić: Ne bih se usudio reći da bi danas većina odobrila takav stav

Zdenko Ćosić bio je izabran kao zastupnik u Skupštini BiH izabranoj na prvim demokratskim, višestranačkim izborima.

Danas je premijer Županije Zapadnohercegovačke i vjerojatno kao rijetko tko nosi toliko institucionalne memorije o procesima koji su se događali u praskozorje rata, potpisivanja Mirovnog sporazuma i kasnijih brojnih devijacija koje su se s njim događale.

Prijelomna točka u odnosima BiH ’90-ih bilo je održavanje referenduma. Ćosić, koji je i potpredsjednik HDZ-a BiH, vidi brojne sličnosti aktualnog stanja u BiH s onim upravo iz toga vremena raskidanja državno-pravnih sveza s Beogradom, piše Večernji list BiH.

Kako s vremenske distance gledate na to vrijeme održavanja referenduma i u kojemu se nalazila Bosna i Hercegovina, a napose Hrvati?

Nema nikakve sumnje da u to vrijeme kada smo se izjasnili za provođenje referenduma, a onda i na samome referendumu izglasovali samostalnost u odnosu na Beograd, odnosno da BiH iziđe iz saveza s bivšom Jugoslavijom, naš politički stav je bio do kraja jasan. Unutar hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini dobili smo apsolutni legitimitet takvoj odluci. S vremenom, s obzirom na sva događanja, vjerujem da je ta potpora, odnosno legitimitet koji je tada iskazan konsenzusom, djelomično oslabio. Ne bih se usudio reći da bi danas većina ljudi odobrila takav stav. Kada je u pitanju stav oko odvajanja BiH od Jugoslavije, sigurno bi i danas imali isti odgovor. Ali posve je jasno da Hrvatima nisu ispunjena očekivanja u novonastaloj državi BiH i njezinoj unutarnjoj konstrukciji.

No, kada se osvrnemo trideset godina unatrag, svejedno moram priznati da se tri nacionalne politike nisu bitno promijenile, kao ni njihov odnos prema BiH? 

Vrlo je zanimljiva usporedba BiH danas sa situacijom iz ’90-ih kada se o tome raspravljalo. Oni koji su prvi zagovarali samostalnost bili su Hrvati. I to puno prije referenduma. Njima se priključila politika SDA Alije Izetbegovića kada su sve druge mogućnosti otpale ili propale. Tek tada su prihvatili tu inicijativu. Ovi aktualni, današnji tzv. patrioti i probosanske snage bili su protiv Bosne i Hercegovine kao samostalne države. Dakle, oni su dobili samostalnu državu kao neželjeno dijete, a danas se pak javnosti predstavljaju kao netko tko je njezin politički otac.

Referendum o neovisnosti je bio svojevrsni uvod u kasniju agresiju i ratni rasplet. Sami ste rekli da se Hrvati danas ne bi složili u kakvoj državi žive. Jesu li oni, međutim, sami krivi što je to tako, odnosno što su neki drugi u njihovo ime prihvatili aranžmane iz Washingtona i Daytona?

Kada biste ovo danas što imamo s jednim vremenskim odmakom preslikali na situaciju ’90-ih, onda bismo mogli reći da su krivi. Međutim, ne možemo mi iz sadašnje perspektive ono što se događa promatrati kao da se zbiva 1992. ili 1995. Dakle, svako vrijeme ima svoj kontekst. Mi bismo mogli danas reći da smo već tada ’90-ih prije odlučivanja hoćemo li podržati referendum o neovisnosti ili nećemo imali ozbiljne prijepore. Naime, već tada je odbijeno livanjsko pitanje kojim smo htjeli na referendumu definirati pitanje BiH, odnosno njezinu ustavnu konstrukciju i unutarnji ustroj. Taj naš prijedlog je odbijen i naravno da se moglo zaključiti kako tu netko ima fige u džepu. To se kasnije i potvrdilo takvim. Međutim, u tome trenutku nama je kao prvi korak bilo najvažnije da se raskinu državno-pravne veze s tadašnjom Jugoslavijom jer u njoj nismo vidjeli nikakvu mogućnost opstanka BiH, niti Hrvata kao suverenog narod u toj državi.

Hrvati tada i danas, često se to zna čuti, lijepak su BiH. Slažete li se s tom ocjenom i može li Bosna i Hercegovina opstati bez Hrvata?

Meni ta metafora s lijepkom nije baš posve jasna. No, isto tako moram reći da je fraza kako BiH ne može bez Hrvata. BiH može biti bez sviju. Ako ne bude živih ljudi u njoj, bit će prašuma, ali će postojati BiH. Nešto će biti. No, ono što je važno reći jest da ne može opstati ovakvo društvo bez jednoga, drugog ili trećeg naroda. To je važno. Izgradnja jednog složenog, pluralnog društva je nemoguća, nezamisliva bez jednog od konstitutivnih elemenata, odnosno naroda. Izgrađivati nešto drugo ignorirajući jedan konstitutivni narod podrazumijeva konflikte i krizu za koju nitko ne može predvidjeti kako će završiti niti kako će izgledati.

U Skupštini BiH ste se vrlo žestoko svađali s Radovanom Karadžićem što će se događati i kakva će BiH biti. Vidite li one koji na političkoj sceni ponavljaju ovakvu ulogu s obzirom na prijetnje da će Hrvatima nametnuti politički predstavnici, da će se “razbiti okovi”? 

Nisam se ja tada svađao, ali jesam žustro polemizirao s Karadžićem. Ništa žešće ili oštrije nego što to govorim danas kada su u pitanju interesi moga naroda. Najveći problem ovih prostora bilo je življenje pojedinih naroda u iluziji da je nadmoćan, da je dominantan. Iz takvih iluzija rađali su se politički programi ugnjetavanja drugih. To je opasna politika. Ta politika izravno vodi u sukobe i odgovorna je za sve društvene probleme. Od konflikata do opće stagnacije i propadanja. Ne možete takvom politikom graditi ozračje napretka, izgradnje međuljudskih i međunacionalnih odnosa. To je preduvjet za općenito funkcioniranje jedne zajednice.

Na neizravan način sam vas pitao o izbornoj reformi. Vjerujete li, zapravo, da je moguće doći do dogovora i što ako to ne bude slučaj?

Izborna se reforma mora dogoditi. Dogodit će se ovako ili onako. U suprotnom, neće biti ovoga zamišljenog ustavnog uređenja. Odnosno, morat će se pokrenuti temeljita preobrazba BiH na posve drugim načelima. To je proces za koji ne postoje unutarnji potencijali i zapravo bi se mogao jedino nametnuti izvana. A onda se ponovno vraćamo na današnje stanje. Živimo u jednome nametnutom ustavnom uređenju. To bi mogao biti ciklus kojemu nema kraja sve dok se konstitutivni narodi preko svojih legitimnih predstavnika ne dogovore o unutarnjem ustrojstvu, odnosno dok ne postignu društveni dogovor kako će ovo društvo i ova zemlja izgledati.

Nedavno su usvojeni zaključci HNS-a o izbornoj reformi, dok se s bošnjačke strane inzistira na umanjenju uloge Doma naroda. Je li uopće pristupanje razgovorima o izbornoj reformi koja bi bila ispod daytonskih rješenja prihvatljiva za vašu stranku i HNS BiH?

Bošnjačka strana uporno, tvrdoglavo pokušava nametnuti daltonistički Ustav BiH, odnosno uređenje Bosne i Hercegovine koje bi bilo posve slijepo na naše specifičnosti kao što su nacionalni, vjerski, kulturološki i drugi identiteti. Ustvari, negira se sve čime su se, do javne pojave ovog velikobošnjačkog koncepta unitarizacije i iz toga naroda, ponosili. Dakle, od bogatstva razlika, kako su i sami predstavljali BiH, odjednom zaslijepljeni idejom da će BiH biti država jednoga naroda, jedne konfesije, jednoga identiteta, posve su promijenili priču. Tako se nastoji istisnuti sve one koji drukčije vide BiH. A radi se o konceptu koji sprječava svaki dogovor i produbljuje podjele društva. Kao odgovor na pokušaje asimiliranja, jača otpor tome konceptu i još snažnije se ističu identiteti drugih naroda. Tako da ljudi brane čak i ono što do jučer nisu smatrali osobito važnim. Napadom na dostojanstvo, identitet samo se postiže suprotni učinak. Upravo zbog toga imamo situaciju da se vrijednosti koje se napadaju stavljaju na pijedestal svetosti i brane svim sredstvima.

(www.jabuka.tv)