Bosna i Hercegovina – ubijena i bačena u poljski WC

POSLJEDNJIH dana obilježava se Tjedan djeteta po UN-ovoj Konvenciji o pravima djece. Jučer je u Bosni i Hercegovini djevojka ubila svoje novorođenče tako što ga je izbola više puta u predjelu grudnog koša i bacila u poljski WC. Dvadesettrogodišnja djevojka, i sama još uvijek praktički dijete. Vijest se provukla gotovo neopaženo, sa kratkom gadljivosti na usnama i tupom jezom koja nestaje za par minuta nakon što nepce dobro isperemo vodom. Na pamet mi odmah pada slučaj plavuše u crvenom duksu što je onomad u brzu vodu Vrbasa nemilosrdno bacila malene kučiće. Bila je to priča koja je svojom šokantnom hladnoćom obišla užasnute domove kroz jeku svih medija u regionu, obuhvatila vrisku zaštitnika prava životinja, zgražanje stanovništva vulgaris-regularis, zabrinute uzdahe lafo-humanih estradnjaka i skoro završila u molitivi na Papinom pendžeru.

Piše: Martina Mlinarević-Sopta / index.hr

U našim svjetovima bebama se raspori srce nožem, kao plišanom medvjediću koji nam dosadi nakon runde igranja i to nas ne brine puno. Psiho-socijalni aspekt kronične nestabilnosti našeg društva srozan je do dna. Postali smo najcrnja crna kronika koju smo s nevjericom godinama ranije pratili na televiziji u nekim dalekim zemljama, sa sve “gluho bilo” odmahivanjem rukom.
“Prokleta avlija”

Kod nas “javno istaknute žene” svojim imenima i ugledom, na trenutnoj senzacionalističkoj pozornici trasha i šunda, imaju potrebu zaštititi ženu koja se s mužem rastaje preko najžućeg žutila dnevnih tiskovina, dok se broje gaćice i vanbračna vrludanja u predahu između čajnih kolutića i kave, a nedavno je sama i ostavljena umrla tužiteljica, žena, Dijana Milić, politički progonjena i potpuno uništena, bez da je itko pomaknuo svojim altruističnim i suosjećajnim prstom. Pod našim dlanovima uzgaja se oporo licemjerje, rezultat izvrnutog sustava vrijednosti nakalemljenog nasilnom modernizacijom uma čije je stanje duha još uvijek u prapovijesti.

Možda u svom tom užasu kad razum posustaje pod naletom sveopćeg ludila i skriva se u ćošku prostorije kojom dominiraju najniže ljudske gadosti, ima i neke kozmičke pravde, jer je danas svako dijete koje ne živi u Bosni i Hercegovini prilično sretno dijete. Neće, recimo, morati disati u govnima i praviti se da su ukusna da bi ozakonio svoj patriotizam pred lažnim ispitivačima istog. Neće imati tri predsjednika od kojih ne možeš složiti jednog čovjeka, a da njegov modus djelovanja ne bude uzaludno sviranje onoj stvari. Neće ga sekirati minareti i zvonici, njihova monstruozna gradnja i radikalni, blještavi prkos iznad krovova pod kojima se gužvaju obitelji koje nemaju šta jesti. Neće ići na utakmice, neće morati birati timove i zastave, kao niti paziti da zbog navedenih ne bude automatski podveden pod statistiku Centra urgentne medicine ili još gore, ima svježe grobno mjesto puno mirišljavih gerbera. Neće morati svakodnevno gledati zemlju koju voli, a koja se raspada kao kula od karata zbog imbecilnih, lopovskih ublehaša koje popularno zovemo političari. Neće mu nitko morati sugerirati da se takvu zemlju ni u ludilu ne smije i ne može voljeti. Neće imati za susjede Hrvatsku i Srbiju koji svoju superiornost mjere na osnovu bosanskohercegovačkog raspašoja, tješeći se da uvijek ima gore od najgoreg, a to je BIH, mali klaun za razuzdane komšilučke zabave.

Neće mu Miljenko Jergović, sa sigurne udaljenosti, iz jesenjeg Zagreba, pomirljivo govoriti da se ljudi mlate po bh. stadionima jer im je eto došlo, jer su se tako probudili datog jutra, jer je to mlatalački mentalitet čopora, a kad zapravo svi znaju da je nacionalističko mlataranje incestuozni plod smišljenih političkih igara koje sustavno orgijaju našim plemenima zadnjih dvadeset godina. Neće izlaziti na izbore koji su samo dan kad zarađuje tvornica papira koja štanca listiće, a gubi svaki normalan čovjek. Neće čekati vlast godinu dana, da bi dočekao opet isto grljenje naoko posvađanih prostitutki koje su dogovorile još jedan brak iz računa i zovu se Lagumdžija, Dodik i Čović. Neće živjeti u prokletoj avliji koja je botanički vrt engleskih lordova i američkih jadova, u kojima uzgajaju endemske otrovne biljke i treniraju plastični suživot nespojivih elemenata, tek onako, za vlastitu zajebanciju i relaksaciju svojih savršenih zapadnjačkih života i džepova. Neće imati rezignirano stanovništvo koje se klimoglavno miri s postojećim očajem i suludu dijasporu koja virtualno podgrijava kaose iz švedskih i kanadskih pripizdina. Neće saznati krucijalnu bit svog postojanja – je li unitarist ili separatist. Neće mu se mjeriti fašizam u krvi na osnovu sekirancije koju pokaže za opstanak logike u tom cirkusu. Neće nikad nositi kultne nadimke sa epitetima poput “genocidni, kamenjarski, teheranski…”

“Avlija za prokletnike”

Politika je izjela truplo Bosne i Hercegovine. Svu ostavštinu ljudskosti u zemlji koja je nekad slovila za mjesto s ljudima koji nose veliko Lj. Politika je od naših stvarnosti stvorila psihotične zombije koji mjesečare nafilani dopom nacionalizma, a svaki drugi “– izam” je nestao kao brašno u ratnim godinama. Humanizam posebno toplo pozdravljamo i rado ga se sjećamo.

Nedavno mi je netko spočitnuo mizernu snagu mog “hrvatstva” jer me, po nekim procjenama, isuviše brine “ima li mali Mujica para za more”. Serem ti se na hrvatstvo koje u sebi nema osjećaja za nevolje običnog čovjeka koje su svima iste i ne biraju lokaciju. Koje stavlja nacionalno ispred čovječnog. I na bosanstvo ili bošnjaštvo (po želji) takvo se serem. Koje više cijeni jednog Varaždinca ili svemirca, nego čovjeka iz, primjerice, Ljubuškog  koji spava, radi i porezuje svoj život u ovakvoj BIH. I na srpstvo, samo sebi dostatno, istim intenzitetom.

U našim poremećenim životima bebama se raspori srce nožem i baci ih se u poljski WC. U međuvremenu, nitko niti da se osvrne. Jedni brane lopovsku politiku svojim prebijenim rebrima po razrovanim ulicama nagovještavajući novi rat, drugi čast žutog tiska i nasilja nad “jednom ženom”, dok mnoge umiru pod najtežim maltretiranjima potajice i bez pompe, a treći nas doktorski uvjeravaju da nam nije ništa. Samo nam je došlo da smo malo ludi. Južina.