Baka Mara iz Tomislavgrada tkanjem održava tradiciju

Svakoga ljeta kada iz Zagreba dođe u rodne Borčane Duvanjka Mara Matić sjeda za svoj tkalački stan.

Valja oživjeti staru tradiciju i kako kaže: “štogod naviti i otkati za dar i uspomenu”. Ožive pri tomu sjećanje na nekadašnja vremena i dragu majku Dragicu Čolinu od koje se stekla vještina tkanja i naslijedio tkalački stan.

Više ne tkajem kao u nekadašnje vrime, godine čine svoje… Svejedno, ovo mi dobro dođe kao tjelovježba za moje noge i kukove, kaže nam 72-godišnja Mara.

Za svojih petero unučadi Mara je otkala narodnu nošnju, a ponešto i za drage prijatelje. Velike narudžbe za narodnom nošnjom: šudare, košulje, čerme pa i opanke, odavno su iza nje. No, sa sigurnošću možemo reći da se naša Mara već prije pola stoljeća upisala u zlatnu knjigu čuvarica tradicije, kulturnoga nasljeđa i etnološkoga blaga.

Baka Mara oživljava tradiciju

Tkalački stan ostaje u Boračnima do ponovnoga Marinog dolaska u zavičaj. Njezina velika želja je da se tkanje ne zaboravi. Možda jednoga dana njezine nevjeste, iako nisu Hercegovke, požele doznati čari i ljepote ove vještine. A netko i gleda što baka radi… Možda prije jedna od četiri unučica naslijedi ljubav prema ovoj tradicija, a Marina tkanja nastave živjeti i u pjesmi:

Mislila je ova naša raja,
da će nestat stari’ običaja,
neće, neće, duboko se vara,
jer je Mara otkala šudara,
a sad tkaje pasove za krive,
stare nošnje neka nam ožive,
a košulja napravit’ se može,
kad Borčanke svoje ruke slože,
a čermu ja ću skrojit’ svima,
pa makar ih na stotine ima!

Sve se staro napravit’ može,
i opanci pomozi mi Bože.
A pregača, ‘ko te za to pita,
To se tkaje samo u dva nita,
U dva nita znade i manita,
U četiri svak’ se za to pita!
Sve sam svoje ispjevala znanje,
Naučila ja od svoje mame!
Dragi mladi dajem vam na znanje
Sačuvajte stare običaje!!!