Za glumca je često teško pronaći profesionalnu ravnotežu. Čitav život morate posvetiti jednom projektu, znajući da konačni proizvod ima tek malu šansu postati uspjeh kakvom ste se nadali. To je osjećaj koji je godinama progonio Ala Pacina.
On je jedan od najuspješnijih glumaca svoje generacije, no upravo filmovi koji nisu uspjeli ostavljaju najdublji trag.
Iako se naslovi poput Kuma, Lica s ožiljkom i Serpica redovito svrstavaju među najbolje filmove svog vremena, Pacina i dalje progone oni projekti u koje je istinski vjerovao, a publika ih nije prepoznala.
To možda zvuči kao scenarij jednog njegovog filma, ali tako je za svakog glumca – posvetite se ulozi, budete zadovoljni tijekom snimanja, a onda shvatite da je montaža, promocija ili raspored distribucije sve pokvario i publika se nije povezala s vašim radom.
Posebno je bolno kad se prisjetite i redatelja, koji su uronjeni u svaki detalj filma i na kraju ovisni o hirovima publike i studijskih šefova. Upravo zato često nastaju kultni filmovi.
Iako uspješni filmovi zauzimaju posebno mjesto u njegovoj karijeri, Pacino bi vam vjerojatno radije pričao o filmu Looking for Richard nego o Donnieju Brascu.
Dokumentarac iz 1996. bio je jedan od njegovih prvih redateljskih pokušaja. Pacino je bio i iza i ispred kamere, istražujući kulturni značaj Shakespearea i snimajući izvedbu drame Richard III.. Kritičari su ga hvalili, a Pacino je osvojio nagradu Američkog ceha redatelja za “Izvrsnu režiju – dokumentarci”, no film je podbacio kod publike, piše Far out.
Looking for Richard dobio je neko priznanje, ali neuspjeh me iskreno pogodio, priznao je Pacino u svojoj autobiografiji Sonny Boy.
Nije to bila samo razočaranost. To je bila stvar koja je utjecala na moj život. Možete biti u fazi kad vam ide dobro, a onda doživite odbacivanje koje potpuno zasjeni sve prošle uspjehe. Nisam se tada suočio s tim jer je bilo previše bolno.
Još jedan udarac stigao je na zabavi kod susjeda, kada je shvatio da nitko od holivudske elite nikada nije čuo za njegov film:
Otkrio sam da nitko ne zna za njega. Evo filma koji sam napisao, režirao i u kojem sam glumio, s vrhunskim britanskim i američkim glumcima. Američki ceh redatelja dodijelio mi je nagradu za režiju, The New York Times proglasio ga je jednim od deset najboljih filmova godine. A na toj zabavi – nitko ga nije ni čuo, kamoli pogledao.
To pokazuje da, koliko god bila uspješna karijera, ponekad upravo neuspjesi ostavljaju najteži teret. Pacino je jedan od najvećih glumaca svoje generacije, ali činjenica da je njegov najdraži projekt zaboravljen boli ga više nego što bi ga ijedna nagrada mogla izliječiti.
Biti glumac je teško… A biti redatelj, izgleda, još i teže.
(www.jabuka.tv | Foto: X)
