Adele Adkins (33) moćna je mlada žena koja ozbiljno pristupa svom poslu.
Kad radi na albumu, pjesme slaže po nekom redu s jakim razlogom. Naročito kad je konceptualan, poput njenog najnovijeg i najzrelijeg – “30”.
Riječ je o albumu koji bismo mogli preimenovati parafrazirajući naslov onog antologijskog Josipinog: “Dnevnik jednog razvoda”. Posvećen je rastavi od supruga, ali i od same sebe, kako je izjavila za “Vogue”.
Isplači svoje srce, to će ti očistiti lice, poručuje u jednom stihu s “Tridesetice“. Adele se pritom posvetila i vlastitom preispitivanju koje dolazi s prvim godinama majčinstva Simpatična buca usput je smršavila 40 kilograma i sad je puno bliža izgledu pop-dive, ali ne poput novovjeke Due Lipe.
Adele stilski ide u red velikih pjevačica 20. stoljeća, poput Shirley Bassey ili Barbre Streisand. A takve su i pjesme ovdje, uglavnom predivno “naftalinske”. S tim da je ona i sama svoja autorica, utoliko i moćnija.
Arhitektura Adeline nove raskošne glazbene vile pretpostavlja točno određeni raspored prostorija i namještaja u njima; gosti koji bi ušli i nepristojno sve razbucali nisu dobrodošli. Dakle, da se vratimo na početak, Adele je “album artist” i kao takva zatražila je od “streaming” diva Spotify da joj u svojoj mobilnoj aplikaciji ukine dugme “shuffle”, ono koja vam omogućava da pjesme automatski preslušavate nasumično, ne nužno redoslijedom kao na albumu.
Ne stvaramo albume s toliko pažnje i promišljanja oko liste pjesama bez razloga. Naša umjetnost priča priču i naše priče treba slušati onako kako smo ih naumili ispričati. Hvala Spotifyju što me poslušao, objasnila je Adele na društevnim mrežama, a Spotifyjev tim je odmah odgovorio: Sve za vas!
Ako ste toliki “muktaš” da koristite besplatnu verziju Spotifyja opterećenu oglasima i nižom kvalitetom reprodukcije, kao i “prisilnim” miješanjem pjesama, ovo nećete primijetiti, ali onda ni ovo nije tekst za vas, neozbiljnog slušatelja. Ako pak idete u drugu krajnost i pripadate vinilnoj “aristokraciji”, koja je još voljna i sposobna skupo plaćati LP ploče za slušanje na još skupljim Hi-Fi linijama, onda pogotovo razumijete Adele.
Ona je u ovom slučaju dobacila i dalje. Očito je ukazala na širi problem i Spotify sada onemogućuje “shuffle” na svim albumima, ne samo njezinim, ali to je više simbolična nego realna promjena.
Naravno, vi i dalje možete bilo koju “ploču” iskrcati u playlistu i uključiti “mješalicu” koja na tom mjestu i dalje radi. Ili skakutati ručno, kao što možete i na gramofonu. No, samo da znate – na taj način ne poštujete umjetnicu. Lijepo vas je zamolila da “30” poslušate po redu od početka do kraja i bilo bi fer da to uradite bar pri prvom slušanju.
View this post on Instagram
Ako to još niste dosad, ajmo sad skupa…
“Bajkovita” zvuka, kao iz nekog starog Disneyjeva filma, uho vam na početku pomiluje “Strangers By Nature”, s lirikom ipak tamnijom od glazbe: Odnijet ću cvijeće na groblje svoga srca, za sve moje ljubavnike u sadašnjosti i u mraku. Svake godišnjice odat ću počast i reći da mi je žao… No, kasnije Adele ipak uviđa prednost nekih novih svitanja: Nikad prije nisam vidjela nebo ovakve boje. Kao da sada primjećujem više toga, sad kad se sva prašina slegla…
Nakon ove starinske “uspavanke” odmah uskače tipična Adele s tipično svojim megahitom, prvim singlom “Easy On me”, na tragu “Hello” ili “Someone Like You”. Uostalom, vratimo se na Spotify i pogledajmo “brojčanik”… Dok su ostale pjesme dosad poslušane između 20-ak i 60-ak milijuna puta, uz ovu je – u trenutku kad sam provjerio – stajala brojka 400.273.530. Toliko o cjelovitom slušanju albuma…
Ova grande balada kreće s crno-bijelih tipki i raste do oblaka, nošena prije svega Adeleinim glasom. Uostalom, to i jest prevladavajući manir na ovom albumu, više nego na ijednom od tri prethodna (“19”, “21” i “25”): klavir, orgulje, jazz, soul i gospel motivi, orkestracija posložena uz asistenciju male čete renomiranih suvremenih producenata, i eto vam impresivno građenih pop-katedrala.
U “Easy On me” Adele se obraća malom sinu od kojeg pokušava dobiti “oprost” za razvod, a to već prerasta u pravi dijalog u sljedećoj pjesmi, “My Little Love”, s umetnutim kućnim snimkama razgovora dječaka i na momente uplakane majke, a sve uz zavodljivi Motown zvuk u “pozadini”, kao u nekoj laganici Marvina Gayea.
Sljedeća, “Cry Your Heart Out”, već je “veselija”, s ženskim pratećim vokalima koji opet kao da su “sletjeli” iz sredine prošlog stoljeća, ali samo kao glazbena kontra turobnim raspoloženjima opisanima u tekstu. Zapravo depresiji, kojoj Adele ipak uspijeva pristupiti s ironičnim odmakom.
“Oh My God” je pak uljez, glazbeno potpuno ovovremeni, moderni, ponajprije u produkciji. Pjesma je to u kojoj Adele opisuje usplahirenost koju joj je donijela nova veza. Stoga je i logičan njezin “podizački” kapacitet koji ju je učinio drugom najslušanijom pjesmom s albuma nakon nedostižne “Easy On Me”. Ritmom i gitarskim uvodom na samom početku neodoljivo podsjeti na Aviciijevu produkciju u “Wake Me Up”, no kasnije će krenuti svojim, i ovaj put živahnijim tokom.
Ne zadugo: “I Drink Wine” opet počinje klavirskim uvodom u još jednu ispovjednu priču, s divnim ženskim “back” vokalima u formaciji malog gospel zbora.
“All Night Parking” nastavak je “usporavanja” uz još jedan, ali vrlo originalan klavirski početak: prastara snimka znamenitog jazz pijanista Errolla Garnera, sve uz “pucketanje” ploče, podloga je na koju se lijepi Adelein “pospani” vokal začinjen trip-hopovskom produkcijom. Neodoljiva kombinacija.
Sljedeća laganica, “Women Like Me”, osvaja ovaj put gitarskim uvodom i “late night” ugođajem. No, klavir se odmah vraća u još introspektivnijoj “Hold On”, gdje emotivno ranjiva Adele priznaje: Što se više trudim, više nazadujem. Sama sam sebi najveći neprijatelj. Sad zaista mrzim biti ja… No, glas joj, iako ovdje većim dijelom namjerno suspregnut, nije “umoran od života”, pa raste zajedno s melodijskom linijom, onako kako to kod Adele obično biva, uz poruku: “Drž’ se, još si jaka.”
I taman kad pomislite da bolje od ovog ne može, počinje najsnažnija balada s ovog albuma, svedena samo na klavir i “the” glas – impresivna “To Be Loved”. Glasovir, koji na početku pohrli “nizbrdo” po ljestvici, kao da je kopiran iz uvoda legendarne “A Song for You” Leona Russella. No, ovo je ipak posve druga pjesma. Adele se u nju uključi nekako obazrivo, e da bi glasnice na kraju napregnula do granice bolnog, ali vrlo artikuliranog krika, pri čemu me neodoljivo podsjetila na nezaboravno finale Wonderove “They Won’t Go When I Go” u obradi Georgea Michaela.
Demonstracija je to nevjerojatne snage koju ova pjevačica posjeduje i autorski i vokalno. I za mene vrhunac albuma koji potom završava relaksiranijom, ali ponovno sjajnom, “Love Is A Game” koju lako – ne samo zbog naslova koji vas automatski podsjeti na “Love Is A Losing Game” – mogu zamisliti u izvedbi pokojne Amy Winehouse.
Nikad nijedan Adelein raniji album nisam poslušao u cijelosti, onako po redu. Ovaj jesam, ne samo zbog njene “preporuke”. S pozornošću koja mi nije popustila do samog kraja.
(www.jabuka.tv)
