Gornja Britvica naseljeno je mjesto nadomak Širokog Brijega koje pripada župi Izbično. Smješteno je na specifičnom brdsko-planinskom području na nadmorskoj visini od 800 pa do preko 1000 metara.
Dok se danas bori s odlaskom stanovništva, povijest, prirodni fenomeni i tradicija ovog kraja i dalje se čvrsto čuvaju od zaborava.
Posebno intrigira i sam izgled terena. Kamenje svojom strukturom, teksturom, oblikom i težinom zaista podsjeća na kamenje iz morskih dubina.
Čudo hercegovačkog krša
Na brdsko-planinskom području Gornje Britvice nalazi se nesvakidašnji prizor koji već duže vrijeme privlači pažnju. Riječ je o neobičnim stijenama i kamenju u obliku školjki rasutim po terenu ovoga kraja.
Ovi impresivni kameni oblici, koji se nalaze na nadmorskoj visini od točno 1080 metara, otvaraju brojna pitanja i potiču znatiželju o geološkoj prošlosti našeg kraja.
Posebnu draž ovoj lokaciji daje i činjenica da se, kada se popne još malo više i kada to dopuste iznimno dobri vremenski uvjeti, s vrha brda u daljini može vidjeti i mali dio Jadranskog mora.
Ipak, pronaći ove neobične stijene danas više nije tako jednostavno. Stariji mještani svjedoče kako je ovih “kamenih školjki”, po svemu sudeći fosila, nekada bilo znatno više, dok ih je danas već prilično teško uočiti na terenu.
Upravo to ostavlja otvorenim pitanje radi li se ovdje o pravim, okamenjenim morskim fosilima iz pradavnih vremena, koji dokazuju da je ova visina nekada bila dio morskog dna, ili je riječ o fascinantnoj igri prirode.
Bez detaljnih i službenih paleontoloških istraživanja na samom terenu Gornje Britvice, nezahvalno bi bilo donositi konačne i sigurne zaključke.
No, bez obzira na to radi li se o pravim fosilnim ostacima ili unikatnoj igri prirode, ovi kameni nalazi u Gornjoj Britvici sami po sebi predstavljaju izniman prirodni fenomen. Oni ne samo da potiču znatiželju i maštu, nego i iznova potvrđuju koliko je hercegovački krš slojevit, bogat i neistražena riznica prirodne baštine.
Da zamisao o morskim školjkama na visokim hercegovačkim planinama nije puka mašta, pokazuju i nalazi iz susjedstva. Na obližnjem Blidinju, geolog dr. Goran Glamuzina 2018. godine pronašao je gigantske fosilne školjke stare 220 milijuna godina, koje su danas pohranjene u muzeju u Masnoj Luci.
Ipak, jesu li i “kamene školjke” u Gornjoj Britvici dio te iste prastare morske priče ili pak tvore svoj vlastiti, posebni prirodni fenomen na visini iznad 1000 metara, pitanje je koje i dalje ostaje otvoreno. Ono što je sigurno jest da ovo područje u svojim stijenama čuva tajnu koja dodatno obogaćuje povijest, ljepotu i baštinu ovoga kraja.
Teorija o pradavnom oceanu Tetis
Jedna od najfascinantnijih pretpostavki jest ta da su ove “kamene školjke” zaista okamenjeni ostaci morskih organizama.
Kako ističu stručnjaci i geolozi, geološka građa naših krajeva otkriva nevjerojatnu priču: gotovo sve hercegovačke planine, od Čabulje, Čvrsnice i Prenja pa sve do Veleža, izgrađene su od sedimentnih stijena (vapnenca i dolomita) mezozojske starosti. Prema spoznajama istraživača, mnogi naši planinski masivi predstavljaju ništa drugo doli drevne, okamenjene morske grebene i plićake.
U to mezozojsko doba, prije više stotina milijuna godina, čitav ovaj prostor nalazio se na dnu tropskog pradavnog oceana Tetis (nazvanog po grčkoj boginji mora Tetiji). Znanstvena istraživanja potvrđuju kako je taj ogromni ocean razdvajao nekadašnje superkontinente Lauraziju i Gondvanu.
Dakle, iako je danas ovo područje na visokih 1080 metara nadmorske visine, prema istraživanjima stručnjaka, velik dio prostora današnje Hercegovine tijekom pojedinih razdoblja mezozoika nalazio se u plitkom tropskom moru.
Kroz milijune godina, spora i silovita kretanja litosfernih ploča te sudar Afrike i Euroazije doslovno su zgužvali i uzdigli to nekadašnje morsko dno, stvorivši današnje Dinaride i visoke hercegovačke vrhove te iznijevši sa sobom okamenjene morske organizme na same planinske vrhove.
Ako bi se stručnim istraživanjem potvrdilo da je riječ o fosilima, nalazi bi mogli potjecati iz mezozoika, razdoblja koje je trajalo približno od prije 252 do 66 milijuna godina, čuvajući tako neprocjenjive svjedoke davno iščezlog tropskog mora čiji su jedini današnji ostaci Sredozemno, Crno i Kaspijsko more.
Legenda o selu i kovačkoj britvi
Prvi dokumenti o Gornjoj Britvici i okolnim krajevima potječu iz 1867. godine, no narodna predaja krije još stariju priču o tome kako je mjesto dobilo ime. Selo se nekada sastojalo od Liskova Dola i Medna Dola (današnja Donja Britvica).
Prema predaji, u Liskov Dol je po porez dolazio aga zvani Šero. Kako jednom prigodom nije zatekao roditelje kod kuće, nasrnuo je na djecu, a kada ga je idući put dočekala majka iz obitelji Soldo i prkosno mu odgovorila, aga ju je odveo i ubio u škripima kod Šerine staje. Osvetio ju je njezin muž Soldo, zvan Perković, koji je na sastanku mještana kod bunara u Mednom Dolu nasrnuo na krupnog agu i ubio ga kovačkom britvom iz svoje torbe.
Nakon tog događaja, mjesta su prozvana Britvicom, a početkom 20. stoljeća podijeljena su na Gornju i Donju Britvicu, pri čemu je Gornja služila kao ljetno, a Donja kao zimsko boravište.
Procvat uz rudnike boksita
U novijoj povijesti, Gornja Britvica je bila puna žitelja jer su u blizini radili rudnici boksita. Ti su rudnici u ne tako davna vremena bili glavni izvor egzistencije za mještane ovog i drugih sela iznad Širokog Brijega.
Važan povijesni trenutak za vjerski život sela dogodio se kada je pokrenuta gradnja crkve Isusa Dobrog Pastira s tadašnjim župnikom fra Dragom Čolakom, a novu crkvu je 19. kolovoza 2007. godine blagoslovio dr. fra Ivan Sesar, tadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca.
Demografska slika
Kao i mnoga druga udaljena brdsko-planinska mjesta, i Gornja Britvica je s vremenom doživjela veliki pad broja stanovnika.
Prijeratni popis stanovništva iz 1991. godine bilježi da je u selu živjelo 238 stanovnika (100 % Hrvati). Na popisu 2013. godine taj broj je spao na 58, dok današnji podaci govore o tek petnaestak ljudi u svega nekoliko kuća koji stalno žive na ovom području.
Gornja Britvica samo je jedan u nizu bisera koji svjedoče o tome koliko je Hercegovina zapravo bogata zemlja.
Svaki njezin kamen, selo i planina u sebi nose golema prirodna i povijesna bogatstva koja prečesto ostaju neistražena i nedovoljno prepoznata. Prirodna baština ovoga kraja neprocjenjiva je riznica, od čudesnih geoloških tragova do neiscrpne tradicije. Upravo zato Hercegovina s ponosom nosi svoju ljepotu, zbog koje je od davnina s pravom opjevana u brojnim pjesmama i utkana u srca svojih ljudi.
(www.jabuka.tv)
Lale moja mi ko dica išli se gori kupat ćaća nas vodija. i do smo naučili plivat popoli ga. Ko kad je bilo dice.