Fra Šito Ćorić o fra Jozi Zovki: Strogoća crkvenih vlasti zna biti nepotrebna i pretjerana

“Nakon više od života pola bijelim svijetom globtroterskih kola, podigoh jedra, plovim kući, u luku svoju s vjetrom ću ući… Otići je lijepo, vratit se još ljepše, tamo gdje si klijao i niko’, sine, očeva riječ k’o zakletva bješe, k’o voda bistra kad s izvora brizne…”

Stihovi su to iz posljednje pjesme fra Šimuna Šite Ćorića, znamenitog hercegovačkog franjevca, jednog od najvećih intelektualaca, koji se vraća na rodnu grudu, trajno, nakon više od pola stoljeća.

To je bila prilika za iscrpan razgovor za Večernji list BiH kojim, vjerujemo, počinje novo poglavlje u fra Šitinu životu jer toliko toga ovaj franjevac, književnik, pjesnik i psiholog može još dati i mnogočemu nas naučiti.

Večernji list BiH: Fra Šito, iza vas je više od pola stoljeća vrijednog svećeničkog rada. Prošle smo godine proslavili taj veliki jubilej, a iza vas su i 42 godine misionarskog djelovanja u Švicarskoj. Kada ste napuštali rodnu grudu, jeste li mogli i pomisliti da će se život u tuđini toliko produljiti?

Kad sam 1972. imao sreću nastaviti studij u Luzernu u Švicarskoj, tada sam samo računao kako najbolje iskoristiti mogućnosti tih studentskih godina u neusporedivo drukčijoj zemlji od svoje, iz koje sam otišao. Zadržao sam takav model svog odnosa prema uvijek novim mogućnostima u vremenima i djelovanjima koja su se nizala.

Poslije mi je palo na um da se to probijalo i iz moje podsvijesti, koju sam mogao steći iz molitve Očenaša: “Kruh naš svagdanji daj nam danas”. Djelovalo je i to što sam naučio na studiju psihologije, da opterećivanje budućnošću i prošlošću nanosi čovjeku štetu, da je to otuđenje od sebe, pa i od drugih. Najzdravije je biti usmjeren na “sada”, kao što pjevam u jednoj pjesmi: “Sad i danas od zlata su i srebra”.

Večernji list BiH: Teško je vaše bogato iskustvo sažeti u nekoliko rečenica, no po čemu posebno pamtite zemlje i mjesta u kojima ste djelovali?

Ooo, mnogo je toga. Bio sam pozivan, odzivao sam se, boravio dulje ili kraće u brojnim zemljama, najčešće tamo gdje žive Hrvati i njihovi potomci. Slikovito kažem da sam stizao tamo po svijetu gdje je god živjelo stotinu Hrvata. Najviše pamtim dobre, uspješne i drage ljude, prirodne ljepote i specifičnosti pojedinih zemalja. Od svega toga uvijek sam nešto novo učio i to me je posebno nosilo i obogaćivalo.

Fra Šimun Šito Ćorić se nakon više od 50 godina trajno vraća u Hercegovinu

Večernji list BiH: S koliko ste se opasnih situacija suočili? Znamo da je život u misijama često obilježen, nažalost, i teškim, pa i tragičnim trenucima.

Razumljivo je, kad živite samački i dolazite u kontakt s najrazličitijim ljudima i prilikama po svijetu, a svi naši izvan domovine pod budnom su pratnjom, podvalama i lažnom propagandom onoga komunističkog režima, da ne manjka negativnih iznenađenja i teškoća. U mene je u teškoćama, uvijek s očitom Božjom providnošću, pa i čudesima, ispadalo sve bolje nego što sam planirao sam i što su mi drugi ponekad pokušavali loše namještati.

Ipak, najviše su me po iseljeništvu opterećivale teške sudbine naših ljudi, primjerice, obitelji onih koji su smrtno stradali od Udbine zločinačke ruke, zatim onih kojima je bilo zabranjeno u miru vratiti se u domovinu, onih koji su većinom iz političkih razloga završavali po zatvorima. A strašne domovinske ratne patnje i nevolje ljudi koje sam znao iz blizine doživljavati posebna su priča.

Večernji list BiH: Znam da je to ostavilo traga i u vašem pisanju i pjevanju…

Najznačajnija je zbirka mojih kratkih priča “Slušaj, Iris” prevedena na četiri-pet jezika i na barem još toliko drugih jezika u raznim izborima, ali i roman “Žena kojoj nisu vjerovali”, objavljen u Americi i na engleskom jeziku.

Večernji list BiH: Teško je reći u kojem ste području najplodniji, no vaše svećeničko zvanje svakako ćemo staviti iznad svega. Uz to, vi ste i vrstan književnik, pjesnik, ali i psiholog. Kod nas u Hercegovini svećenici često jesu i psiholozi, za mnoge možda i jedini, ali bez dodatnih diploma. Što vas je nagnalo da završite toliko škola, čak i u Americi, te dosegnete status možda i najškolovanijeg psihologa među svećenicima?

Na to sve gledam kao na cjelinu većih mogućnosti moga djelovanja. Psihologija, književnost, glazba i stalni kontakti s raznolikim kulturama i ljudima obogaćivali su moje djelovanje, poglavito svećeničko. Jedino što nekad jedno, a nekad drugo dolazi više do izražaja. Koliko god sam završavao ove ili one studije, uvijek sam, kao i danas, nastojao stalno učiti.

Na to su me, uz moju znatiželju, poticali gotovo svagdanji susreti i nastupi s duhovnim i drugim sadržajima pred masama ljudi, ali i više od tri desetljeća predavanja na više sveučilišta. Za sve te ljude uvijek sam se nastojao temeljito pripremiti, tako da u zajednicama, ali i na fakultetima mogu što bolje prenijeti znanje, iskustvo, odgojan i privlačan način ponašanja.

Večernji list BiH: Često se provlači teza kako je “nekad bilo bolje”, a danas lošije. Kako vi, i kao svećenik i kao psiholog, gledate na to sve češće idealiziranje prošlosti?

Ima raznih i ne uvijek čistih motivacija ljudi koji se vraćaju u prošlost. To znaju biti i površne tvrdnje u kojima se izdvoji neki segment života koji slabije funkcionira ili kojim neka osoba nije zadovoljna, ne gledajući na cjelinu društvenog stanja. To je ponekad i bijeg od sadašnjosti i pravdanje od vlastitog nesnalaženja.

U usporedbi s onom nasilnom jugoslavenskom državom, vrijednosti i mogućnosti koje donose sloboda i vlastita država, bez obzira na društvene manjkavosti, neusporedive su. Uostalom, nije lako imati vlastitu državu niti se lako naučiti živjeti u njoj i slobodi. Valja naučiti prepoznati i izabrati poštene i sposobne ljude za vlast i upravljanje. Treba vremena jer smo stoljećima živjeli pod tuđom čizmom. Naš narod rijetko je tijekom povijesti mogao skinuti s grbače okupatore, nego samo birati lakše.

Fra Nikola Jurišić odlazi u novu župu: Gimnazija emotivno zahvalila omiljenom svećeniku

Večernji list BiH: U Hercegovini, u koju se vraćate, još je ostalo nešto od onih zajedničkih druženja i bliskosti među ljudima, ali čini se da se i tu sve više to gubi. Ipak, mora se priznati da je era pametnih uređaja uvelike otuđila ljude. Koliko je to opasno za čovjeka i zajednicu?

Danas je iz prakse i istraživanja poznato da suvremeni način života sa svojom žurbom, pogrešnim korištenjem tehnike, sebičnosti i sve većom nebrigom za druge razbija najprije obiteljski život, a onda i društveni. Ljubav i prijateljstvo nužno uključuju radosno druženje, u kući i izvan kuće, brigu i požrtvovnost za druge. Sami osjećaji, strast i vlastiti interesi, ako nisu čvrsto vezani uz to, propadaju. Danas je jasno da ovisnost o suvremenim tehničkim komunikacijama koči razvoje zdravih osjećaja, intelektualnih sposobnosti i ugrožava zdrave međuljudske odnose. Roditelji i škole moraju mnogo više čuvati djecu od svih takvih pretjeranosti.

Večernji list BiH: Moram priznati da sam prošle godine bio posebno ponosan na vas kad ste stali u obranu fra Joze Zovke, među rijetkima koji su to javno učinili. Često se stječe dojam da bi, da fra Jozo dolazi iz neke veće sredine ili brojnije provincije, reakcije bile snažnije i glasnije. Kod nas, međutim, često prevlada šutnja. Zašto je, po vašem mišljenju, tako?

Strogoća crkvenih vlasti zna biti nepotrebna i pretjerana. Čvrsto vjerujem da se Bog najviše očituje među ljudima svojim milosrđem, čega se ove godine u Crkvi posebno spominjemo. Zato odavno pjevam: “U glasu nekih koji propovijedaju te, nema topline, Nazarećanine”. Nekad, kad vidim manjak razumijevanja u našoj Crkvi, padne mi na um ona Nušićeva šala. Pita pravoslavni svećenik nekog dečka koja je najbolja Božja osobina. On ne zna. Svećenik mu odvali šamarčinu i kaže mu: “Milosrđe, magarče jedan!”

Večernji list BiH: Što za vas predstavlja Međugorje?

Premda sam na samom početku bio daleko, odmah sam imao osjećaj da je tu Božji prst. Malo poslije počeo sam čvrsto vjerovati u bitne Gospine poruke iz Međugorja. Mislim da mi kršćani, uključujući i crkvene službenike, još nismo počeli dovoljno cijeniti ovaj Božji dar cijelom svijetu, i to baš preko našega naroda.

Nismo još dovoljno svjesni kolika je to uloga da je Božja providnost izabrala naš kraj i zemlju za ovaj neobični Božji zahvat na ovom planetu! Znam da je tomu doprinijelo i dojučerašnje javno opiranje određenih crkvenih službenika međugorskom fenomenu ili ravnodušnost nekih danas, pa unatoč službenom stavu Crkve “nihil obstat”.

Večernji list BiH: Kao čovjeku sa svjetskim iskustvom, još da vam postavim i ovo “teško” pitanje: Izborni zakon u BiH i dalje je protiv hrvatskog naroda u BiH. Hoće li ovdje ikad biti jednakopravnosti naroda i trajnog mira?

Morat će. Uvijek sam, kao i većina Hrvata po svijetu, jednako ubrajao u hrvatsku domovinu i RH i BiH. Znamo da je i BiH tu jednako tako s najstarijim autohtonim hrvatskim narodom u njoj, a ne njegovom dijasporom. Pojmovi “Hrvatska” i “hrvatski” od stoljeća sedmog probijali su se u stranim i domaćim dokumentima kao opisi etničkih krajeva, nacionalnog bitka, kulture i vjere našega naroda. Uz sve teške nevolje, ipak smo kao narod preživjeli.

Nisu samo arapske pljačkaške lađe već od 9. stoljeća odvodile naše ljude u ropstvo, nego smo išli i u dragovoljnu emigracijsku razmjenu: dolazili su nam učeni redovnici, a odlazili nadareniji mladići na školovanje. Već od 12. stoljeća po svijetu su istaknuti našijenci.

Herman Dalmatin marljivo prevodi arapska djela na latinski, hrvatski latinist Nikola Modruški spašava glavu bijegom iz Bosne u Italiju, Marin Držić će snivati o zabranjenom povratku u Dubrovnik, Juraj Križanić će napisati svoje najpoznatije djelo prognan u Sibiru, fra Filip Grabovac će zbog svojih rodoljubnih pjesama istrunuti u mletačkoj tamnici, naš Ivo Andrić će pod utjecajem teških vremena muku mučiti sa svojim političkim i jezičnim identitetom i tako redom.

Večernji list BiH: A proces masovnog raseljavanja našeg naroda? Kako je on tekao?

Ona su počela iz Bosne i Humske zemlje osmanlijskom okupacijom i zulumom. Turci su tako razorili etničko, teritorijalno i kulturno jedinstvo Hrvata. Bio je to najžešći potres koji je ikada snašao hrvatski narod, a koji se u BiH osjeća i danas. Onda je došla druga polovina 19. i 20. stoljeće. Do I. svjetskog rata emigriralo je u SAD oko pola milijuna Hrvata. Vrlo je znakovito da je 1914. samo u Pittsburghu i okolici registrirano oko 120.000 Hrvata dok u to vrijeme Zagreb ima 80.000.

Potom je uslijedio strašni hrvatski egzodus svršetkom II. svjetskog rata te od 60-ih godina onaj “trbuhom za kruhom”. Prema Saveznom zavodu za statistiku, udio Hrvata u zemlji 1971. bio je 22,1%, a njihov udio samo među “radnicima na privremenom radu u inozemstvu” 39%”, dok je stanje u SR BiH bilo još gore: udio Hrvata u pučanstvu bio je 20,6%, a među onima u inozemstvu 42,4%. Uz to su prešućivali par stotina tisuća koje su prognane i pobijene 1945.

Fra Šimun Šito Ćorić u rodnoj Paoči proslavio pedeset godina svećeništva

Večernji list BiH: Hrvatski svjetski kongres (HSK) već početkom 90-ih godina prošlog stoljeća pod vašim vodstvom počeo je povezivati Hrvate izvan domovine.

Povezivanje Hrvata izvan domovine nije nikada bilo lako, posebice od 1918. do 1990. One obje države progonile su nas i kod kuće i u tuđini, a to su činile i strane vlade povezane s njima. Snažniji zamah osnivanja udruga i povezivanja počeo je nakon ubojstva S. Radića 1928. Zaboravlja se da je i sami ustaški pokret nastao tek nakon tog zločina u beogradskoj skupštini. Sve do 1990. Hrvati izvan domovine ipak su nezaustavljivo, revolucionarno također, nosili baklju slobodne i svoje suverene države.

Dolazak 1990-ih i pad komunizma kao nikad u povijesti u samo godinu-dvije omogućio je stvaranje dvadesetak novih i plus desetak demokratskih država. Hrvati u BiH bili su najzaslužniji da je BiH na referendumu 1992. i potom braniteljskim djelovanjem postala neovisna država. A kao narod platili smo kao nitko u Europi nečuvenu cijenu. Nakon što je prije rata 1990-ih bilo u BiH oko 780.000 Hrvata, odmah na kraju rata ostalo ih je oko 520.000, a danas, 32 godine od Daytona, tek oko 320.000. Danas se druga dva naroda ni međunarodni moćnici ne obaziru na to.

Večernji list BiH: Kako gledate da današnje prilike u BiH?

Uz te dvojbene interese međunarodne zajednice, dizala se Republika Srpska, stvorena uz pomoć Zapada na etničkom čišćenju, dok je Federacija sve više postajala nad Hrvatima anticivilizacijski prostor tvrde bošnjačke dominacije i unitarizma. Sustavno se pokušavaju negirati vrijednosti nacionalnog bića i identiteta Hrvata, bez obzira na to što su najstariji autohtoni narod u zemljama Hercegovine i Bosne.

Ciljano se u njihovoj javnosti prešućuje istina i zatomljuje ljudska zahvalnost, da je RH bila bitna u opstanku BiH, od referenduma, prihvata stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica, liječenja tisuća muslimanskih vojnika ranjenika, preko dostave naoružanja do ključnih vojnih operacija, koje su na nekoliko mjesta spriječile sudbinu Srebrenice. Sve je glasnije čuđenje demokratskog svijeta, što je i danas tu u Europi bošnjačka politika u civilizacijskom zaostatku, što promiče hegemonizam u stilu one pokojne države.

Apel iz Švicarske: Vrijeme je za ljudski odnos Crkve prema fra Jozi Zovku

Večernji list BiH: Susrećući se tijekom više od pola stoljeća s raznolikim narodima i njihovim politikama diljem svijeta, koje najbolje rješenje vidite za našu BiH?

Teško ga je naći jer je i nakon tri desetljeća tuđi protektorat drži na okupu i nijedan narod u njoj nije zadovoljan. Mi smo kroz HSK od 90-ih iza nas predlagali švicarski model političkog uređenja, a izraelski kao najbolji za povratnike. Uz to, da bi se razvijala država na pravu i pravdi civiliziranog svijeta, nužno je da se za početak bošnjačka politika riješi svoga osmanlijskog gena “jahanja drugih” (I. Andrić), zasađenog uništavanjem naroda Bosanskog Kraljevstva ognjem, mačem i zulumom.

Na vlastima RS-a i Srbije je da se odreknu svoga osvajačkog “velikosrpskog sveta”, kao i svojih bezglavih mitologija lažnog optuživanja drugih. Bez poštivanja hrvatske konstitutivnosti, tog trećeg stupa BiH, država će biti u kaosu i nitko od nje neće imati koristi. Hrvatima u BiH nije druge, posebice onima na najodgovornijim pozicijama, nego odlučno se držati one poruke slavnog patrijarha Atanazija Aleksandrijskog iz 4. stoljeća: “Ako je svijet protiv istine i pravde, ja moram svim silama biti protiv svijeta!”

Večernji list BiH: Često se uhvatim kako uzmem neku od vaših knjiga, a napisali ste ih više od četrdeset, literarnog, psihološkog i teološkog sadržaja, plus one prevedene na velike i druge jezike, da svaka nosi snažnu poruku. Ipak, roman “Olovna vremena Andrije Kulina” posebno me se dojmio. Kako je nastala inspiracija za to djelo? U njemu ste u prvi plan stavili svoju obitelj, a u kojoj se mogu prepoznati i mnoge hrvatske obitelji kažnjavane u onom režimu?

Mene su stalno intrigirala neka sudbonosna događanja u svijetu, poglavito od osmanlijske okupacije u 15. stoljeću do stvaranja novih država padom komunizma 90-ih iza nas.

Napisao sam dvadesetak priča o našem narodu i šire pod Turcima, “Bilo jednom u zemlji jednoj”, a u izdanju Alfe iz Zagreba, te mjuzikl “Kad su šutjela zvona”. Godinama sam povremeno radio i onda objavio roman “Drugog puta nije bilo”, taj prvi dio trilogije s nekim događanjima o dolasku Austrije, Prvom svjetskom ratu i prvoj Jugoslaviji.

Potom “Olovne godine Andrije Kulina” o Drugom svjetskom ratu i novim vlastima, a sad dolazi treći dio o vremenima ostvarenja hrvatskog sna o obnovi vlastite države. Naša obiteljska sudbina u tri generacije zaredom – djed austrijski časnik, otac domobran NDH dok ga pred Božić 1944. nisu izdajom zarobili partizani, brat u Domovinskom ratu i u Haagu, ponovno izdajom i lažima naših – poslužila mi je kao dio podloge za govor o sudbini našega naroda i nekim odnosima u svijetu. Meni je premali i ovaj planet, a ne da se zatvorim u svoju kuću.

Fra Mario Knezović uputio znakovitu poruku s Kedžare: “Znamo mi dobro koji ljiljani nama mirišu”

Večernji list BiH: Fra Šito, vaše pjesme također su posebna priča. Za njih ste višestruko nagrađivani. Znam da je teško izdvojiti samo neke, ali mnogo ste ih posvetili dragom Bogu i hrvatskoj domovini. Možete li nam reći nešto više o njima?

Nisam prvenstveno pjevao što mi se pjeva, nego što sam vidio da mogu bolje prenijeti dobre poruke i sadržaje kroz svirku i pjesmu, nego propovijedima i samim predavanjima, a što je dio mog životnog poziva u raznolikim prilikama. Zahvalan sam Bogu i brojnim vrsnim glazbenicima te uistinu probanoj publici, koji su prepoznali to moje nastojanje i podržavali i hrabrili me u svemu tome.

Večernji list BiH: Sada vas čekaju brojni razgovori s ljudima jer mnoge će zanimati kako vam je bilo i gdje ste sve djelovali. Možete li nam za kraj reći jesu li u pripremi neka nova djela, književna, glazbena, a možda i filmska?

Idem “u rentu”, ali neću u mirovinu. Nedavno sam jednom nakladniku predao vrlo intrigantno djelo s pripovijestima o hrvatskim političkim emigrantima, “Ti revolucionari”, od kojih sam većinu uživo sretao. Sa psihološko-teološkog stajališta “Da se ne izjalovi i ne zahladni ljubav” sljedeća je na redu.

Njezini recenzenti, jedan poznati psihijatar i jedan teolog rijetkoga pastoralnog iskustva, k tomu još i kardinal, potiču da knjiga što prije ide u tisak i preporučuju je bezuvjetno svakome tko je za ostvarenje njezina naslova. Što se glazbe tiče, ovih dana bi trebao doći u dućane moj novi CD iz Croatia Recordsa “Da život ne prođe kraj mene”, a iznenadili su me i objavom LP ploče s time. Kažu da se na tržištu “vinil” ponovno traži i vraća.

(www.jabuka.tv | Sinisa-Hancic-Pixsell)