Djetinjstvo i proživljene traume mogu u potpunosti oblikovati čovjekov život, a mala djela sjećanja često nose duboko emocionalno značenje i drže odnose živima dugo nakon smrti.
Upravo to potvrđuje priča Ann Kear, koja je desetljećima posjećivala grob svoga brata Karla Smitha, utopljenog 1947. godine u dobi od 12 godina tijekom skautskog izleta u Walesu, prenosi Psychology Today.
Ann je godinama na bratovu grobu pronalazila cvijeće, neobična pera i klasje žita, no nitko nije znao tko ih ostavlja.
Želeći saznati tko je tajanstveni posjetitelj i što joj može otkriti o bratu kojeg jedva pamti, Ann je pokrenula medijsku potragu i angažirala BBC-jevu novinarku Camilu Ruz.
Istraga kroz skautske arhive i dokumente dovela ih je do Ronalda Westborougha, čovjeka koji je noć prije tragedije dijelio šator s Karlom.
Ronald je priznao da već većinu svog života redovito posjećuje grob. Opisao je kako je tog sudbonosnog petka grupa od 24 dječaka otišla na kupanje dok je voditelj skauta išao po hranu.
Nakon izlaska iz vode, na plaži su ostale samo Karlove stvari. Ronald i još jedan dječak ubrzo su pronašli Karla licem prema dolje u vodi i izvukli ga na obalu, no bilo je prekasno.
Ova proživljena trauma trajno je usmjerila Ronaldov životni put.
Nakon što mu je policajac na očevidu rekao da je dobro postupio i predložio mu da se pridruži službi, Ronald je sa 16 godina postao policajac.
Stručnjaci ističu da intenzivna traumatska iskustva mogu dovesti do kognitivne imobilnosti, stanja u kojem dio osobe trajno ostaje zarobljen u trenutku tragedije.
Ronaldovi posjeti grobu, polaganje ruke na spomenik i kratki razgovori s Karlom bili su način suživota s sjećanjem koje za njega nikada nije postalo stvar prošlosti.
Karl nije bio jedini na kojeg je ova tragedija utjecala – istražitelji su otkrili da je otac još jednog dječaka iz te skautske grupe odlučio postati liječnik upravo zbog ovog događaja, što pokazuje kako jedan trenutak iz djetinjstva može linearno oblikovati sudbine brojnih ljudi.
(www.jabuka.tv | Foto: Facebook)
