Mučeništvo fra Metoda Puljića: Kako je hercegovački franjevac završio u jami kod Krapine

Na današnji dan, 24. studenoga 1912., u Vašarovićima u župi Veljaci rođen je fra Metod (Andrija) Puljić, hercegovački franjevac koji je svoj kratki, ali plodni život završio mučeničkom smrću u 33. godini života.

Lipanj, samostan i šuma u životu fra Metoda Puljića 1945. godine dobili su sasvim drukčije značenje. Lipanj, koji inače simbolizira ranu fazu najvedrijeg doba godine, prestao je biti lijep, vedar i osvježavajući te je postao mjesec teških osjećaja, umornih i prestravljenih lica.

Samostan, redovniku uobičajeno dom, utočište, mjesto molitve, odgoja i bratstva, pretvorio se u prostor zatočeništva i iščekivanja smrti. 

Djetinjstvo i duhovni poziv fra Metoda

Fra Metod je rođen 24. studenoga 1912. godine u malom selu Vašarovići, koje pripada drevnoj hercegovačkoj župi Veljaci kod Ljubuškog. Na krštenju je dobio ime Andrija. Kao dječak se veselo igrao na obroncima svoga sela i pomagao u kućnim poslovima. Pučku školu pohađao je u obližnjem selu Grabu, nakon čega se upisuje na gimnaziju na Širokom Brijegu.

Njegov školski kolega fra Častimir Majić ovako ga opisuje: Po naravi je bio iskreno otvoren prema svima, posebno prema sjemeništarcima i bogoslovima. Marljivošću i upornošću je stjecao potrebna znanja, a u društvu je bio ugodan sugovornik. Volio je sport i zabavu kao dio dnevne dokolice iza napornih satova školske priprave za sljedeći dan nastave.

Godine 1931. ulazi u novicijat, oblači franjevački habit i dobiva redovničko ime fra Metod. Teologiju do treće studijske godine studira u Mostaru, gdje je u svibnju 1937. godine zaređen za svećenika.

Nakon ređenja upućen je na daljnji studij u Bruxelles, glavni grad Belgije. Odgojitelj bogoslova u Bruxellesu, fra Leonidus, u pismu upućenom provincijalatu hercegovačke provincije posebno ga je pohvalio.

Istaknuo je kako su svi njime zadovoljni i kako ga svi vole, da je vrijedan i radin. Fra Metod je posjećivao svoje sunarodnjake u industrijskim središtima gradova Liege i Cherloi, gdje su Hrvati kao radnici proživljavali razne teškoće. Provincijal mu je takve posjete redovito odobravao, svjestan da su ljudi potrebni utjehe i ohrabrenja. Nakon završenog studija teologije u Bruxellesu u proljeće 1939. vraća se u Mostar.

Po povratku u Provinciju najprije kratko djeluje kao kapelan na Humcu, a zatim nakratko i u Mostaru. Već 1941., u prvoj ratnoj godini, imenovan je župnikom u brdskoj župi Izbično kraj Širokog Brijega.

Zbog svoje snalažljivosti i pouzdanosti provincijal fra Leo Petrović povjerava mu i posebne zadatke. U ratnim prilikama vladala je oskudica, a prekinute komunikacije otežavale su nabavu najosnovnijih potrepština. Ta je kriza osobito pogodila odgojni sustav Provincije, jer je trebalo prehraniti i odjenuti velik broj sjemeništaraca i bogoslova.

Fra Metod je zato više puta slao po župama, a 1944. godine i u Zagreb kako bi se pobrinuo za potrebnu robu i druge potrepštine. Kada bi otputovao u nabavku, na njegovo mjesto u Izbičnu dolazio je fra Nevinko Mandić. U jednom pismu fra Leo iskazuje fra Metodu veliko poštovanje riječima: Znam što si Ti učinio za našu zajednicu. Hvala ti na spremnosti i daljnjega pomaganja, ako bi bilo moguće i potrebno. Da je nama još naših Metoda, mnogo bi se lakše promećalo.

Ratne godine, križni put i mučenička smrt

Zadnje fra Metodove riječi nalazimo u pismu koje je u listopadu 1944. uputio fra Leu iz Zagreba, obavještavajući ga da je pronašao potreban materijal. Dva je tjedna boravio kod fra Trpimira Muse u rezidenciji hercegovačkih franjevaca u Zagrebu. Ostaje nejasno i zagonetno je li se nakon toga vratio u Hercegovinu ili je kraj rata dočekao u Zagrebu.

Nakon zločina koje su partizani počinili u veljači, travnju i početkom svibnja, hrvatska se vojska s mnoštvom civila povlačila prema Sloveniji. Fra Metod je bio u tom mnoštvu. Preživio je Bleiburški pokolj i postao sudionik „križnog puta“. Zajedno s još dvadeset svećenika, bogoslova i sjemeništaraca doveden je u samostan u Krapini, koji je OZN-i služio kao zatvor.

Prema svjedočenju očevidca Frana Živičnjaka, iz samostana su odvedeni u noći 4. lipnja. Skinuto im je redovničko odijelo, povezani žicom ukrcani su u kamione i odvezeni u šumu, gdje ih je već čekala iskopana jama. Ubijeni su, bačeni u jamu i zakopani. Djeca su poslije pronašla njihove krunice, medaljice i dijelove redovničke odjeće te ih odnijela u krapinski samostan, gdje se i danas čuvaju.

U tim trenutcima križnog puta, zatočeništva u Krapinskom samostanu i smrtnog časa u šumi Lepa Bukva, lipanj, samostan i šuma za fra Metoda dobili su posve drukčije značenje. Lipanj je prestao biti lijep i ugodan te je postao težak, turoban, ispunjen patnjom. Samostan nije više bio dom i utočište, nego mjesto straha i iščekivanja smrti. Šuma više nije značila mir i tišinu, nego jeku bola, plača i jauka, prenosi fra Ante Dodig za Fra3.net.

(www.jabuka.tv | Foto: Fra3.net)