Velika ispovijest Morane iz Potjere: Ismijavali su me u školi, izgledala sam im jadno i nedovoljno ženstveno

Nasilje među djecom danas ne prestaje kad školsko zvono utihne. Nastavlja se iza ekrana – u porukama, komentarima, grupama iz kojih je netko isključen. Nevidljivo je, ali itekako stvarno. I zato online nasilje nisu samo Dječja posla.

Telegram i A1 Hrvatska donose serijal apela stručnjaka, javnih osoba i roditelja, za otvorenim razgovorom o online nasilju – tihoj, ali sveprisutnoj prijetnji djetinjstvu – kako bismo se aktivirali, postavili pitanja koja je nekad teško izreći i kreirali realna i učinkovita rješenja.

Telegram predstavljamo jedan u nizu osobnih svjedočanstava i stručnih upozorenja s ciljem da kao društvo postanemo #BoljiOnline. U nastavku čitate priču najpopularnije hrvatske lovkinje Morane Zibar.

Ismijavanje u školi

Na prepad bi mi prišli s leđa i strgnuli mi gumicu s kose. Uhvatila bi me panika pa bih se samo ukipila. Srce bi mi sišlo u pete. Stajala bih na hodniku dok mi se rugaju. Ismijavali su moju kosu, lice, tijelo. A kad bi osjetili da se bojim i da mi nije nimalo smiješno, onda bi ruganje bilo još jače. To su valjda mogli posebno namirisati.

Ponekad bih se i samo blesavo smješkala, samo da ne primijete da patim, samo da ih udobrovoljim i da ih ne provociram. Da, pokušavala sam biti neprimjetna. Najčešće se događalo pod odmorom. Ili u učionici ili na hodnicima moje novozagrebačke škole. Jedan dječak, kolega iz razreda, je predvodio, a još jedan ili dva bi mu asistirali. Dogodilo bi se iznenada i nasumce, valjda bih im upala u vidokrug, a nisu imali druga posla pa bi se mene dohvatili.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Telegram.hr (@telegram.hr)

Nikada nisam doživjela da bi digli ruku na mene ili nešto takvo, ali ruganje mi nije bilo strano. Kao ni većini mojih vršnjakinja, uvjerena sam. Smatralo se to normalnim, smatralo se da su to samo dječja posla. A ruganje je uvijek išlo baš na temu mog izgleda.

Ako se njih pita, izgledam jadno i neprivlačno i, u principu, ne onako kako su oni zamislili da djevojčica treba izgledati.

Da povod nije bio izgled, bilo bi nešto drugo

Cijelo sam se odrastanje, zapravo, mučila s imidžom. Danas me svi živi znaju po mojoj kratkoj, dječačkoj frizuri kakvu nosim već godinama, ali kad sam bila djevojčica imala sam dugu kosu koju sam, zbog uvjerenja da mi nikako ne stoji raspuštena, vezala u rep.

Kasnije sam furala neurednu srednje-dugu kosu ispucalih vrhova. Uvijek mi je padala preko lica. Grozota, sad kad se sjetim. Imala sam taj neki alternativni stil. Nosila sam traperice i tatine karirane košulje koje su mi bile prevelike. Bila sam sitna. Furala sam izlizane tenisice i marte. Komandosica je bila obavezna. Kao, neki rokerski stil. Zapravo, kaos živi. Oni koji s malih ekrana poznaju Moranu Zibar kao lovkinju kratke kose, u uredno ispeglanoj košulji i sakou, sigurno bi se nasmijali da me vide takvu.

O šminkanju nisam imala pojma, a svašta sam pokušavala. Bila sam jedinica i to se bome vidjelo. Bila bi mi dobro došla neka starija sestra da me malo posloži.

Istini na volju, kako god da sam u to vrijeme izgledala, rugali bi se. Da nisu zbog izgleda, sigurno bi našli neku drugu temu jer nalazili su je i za druge. Jedna je školska kolegica bila na meti jer je ekstremno tiha i šutljiva, a druga pak jer joj učenje baš i nije išlo. Tako da bi se sigurno i za mene našao neki drugi povod, tako to ide.

Samo su mi potvrđivali da nisam dovoljno dobra

Realno, svaki povod bio je izmišljen, a svako to ruganje bilo je samo sebi svrha. Čak nisam ni sigurna da su shvaćali da to što govore nije samo fora, nego bolna uvreda. Bolna je bila i meni i svakom drugom koga bi bocnuli tim svojim jezikom.

Njihov ton bio je jasan i glasan. Ono, znate, kao kad smisliš dobru foru pa želiš da svi čuju. Slijedio bi smijeh. Gledali bi me direktno. Ma, nije sve to bilo toliko gnjusno, eksplicitno i napasno, koliko je bilo neugodno nekome tko u startu ima manjak samopouzdanja i osjeća se nesigurno.

Zato nikada nisam imala nikakve odgovore. Nisam uzvraćala, suprotstavljala se, branila se humorom. Kao i većina tinejdžera, bila sam krhka i nesigurna iznutra, a ružni komentari samo bi mi potvrdili da nisam dovoljno dobra i da ne valjam.

Razočaranje pred spavanje

Iako bi se dalo pomisliti da je mala Morana bila povučena štreberica, zapravo nije bilo tako. Petice zapravo nisu bile prioritet sve do zadnja dva-tri razreda srednje škole, ali tada nije vladala histerija da svi moraju imati prosjek 5,0 pa je pritisak bio manji.

Najponosnija sam na situacije kad bi nam moj omiljeni profesor iz povijesti postavljao pitanja izvan knjige, a ja bih redovito znala odgovore pa sam mu postala dežurna sugovornica. Mislim da je to bio prvi korak prema mojoj kvizaškoj karijeri.

Konzumirala sam jako puno sadržaja, od stripova i knjiga do filmova, serija i muzike, to mi je sve bilo strašno važno. Slušala sam muziku na svom kaziću, uvijek sa slušalicama, čitala, maštala, pisala dnevnik ili igrala igrice na komodorcu.

Uvijek je bilo mnogo zanimacija da me zaokupe, ali me pred spavanje redovito obuzimao osjećaj tuge i razočaranja.

Šutjela sam kad su drugi bili meta

Što god bi mi rekli, ja bih bila uvjerena da je i istina, ali nikada nisam plakala zbog tih komentara. Nikada se nisam niti požalila nekom. S roditeljima nisam imala takav odnos da pričamo o takvim stvarima. Učiteljici bi to bilo tužakanje, a prijateljicama nisam ni u ludilu govorila koliko mi to smeta, zbog srama.

Mislila sam, ako im priznam koliko me to pogađa, vidjet će koliko sam jadna i nesigurna. Ispast ću luzerica. I one će početi misliti ono što mi dobacuju.

One su često bile i svjedoci tih komentara, ali nikada nisu ništa rekle. Na kraju krajeva, ni ja sama nisam nikada ništa rekla kada bi netko drugi bio na tapeti. Osjećala bih nelagodu i bijes, ali bila sam tiha većina.

Iskreno, čak bih osjećala olakšanje što ja nisam meta.

Srećom sam odrasla u analogno doba

O onima s kojima se nisam slagala ili koji su me znali verbalno povrijediti ne razmišljam već desetljećima, ne zanimaju me. Kad bih danas dobila ispriku tih dječaka koji su me maltretirali, iako sam sigurna da se oni toga uopće ne sjećaju, bilo bi mi drago, na nekoj simboličkoj razini. Kad se rijetko vidimo, na godišnjicama mature, to je potpuno drukčija slika, život nas je sve promijenio.

Skoro sam posve zaboravila i zakopala komentare kojima sam sama bila izložena. Sad to sve gledam iz druge perspektive, kao majka tinejdžerice u digitalnom dobu, i strepim nad njom. Nad nepoznanicama koje se događaju u online svijetu. Nevjerojatno mi je koliko je mnogo načina kako povrijediti pa čak i uništiti nekoga online.

Sretna sam što sam kroz osnovnu i srednju školu prošla u analogno doba, kad je sve bilo jednostavnije. Ne mogu zamisliti kako bi mi to razdoblje života prošlo da su postojali internet i društvene mreže. To bi bio pakao. Mislim da ne bih dobro prošla.

Ovaj film o vršnjačkom nasilju proglašen je najstresnijim i najdirljivijim godine

(www.jabuka.tv | Foto: Saša Jungić)