Širokobriježanin u 24 dana istrčao 24 polumaratona: “Trčanje mi je molitva, a zdravlje dar”

“Trčanje mi je molitva, a zdravlje dar koji ne uzimam zdravo za gotovo”, poruka je Silvija Kutle, 42-godišnjega Širokobriježanina koji je 24 dana zaredom svakodnevno trčao polumaraton.

Bez plana, ali s vjerom i snagom volje, Silvije Kutle iz Širokog Brijega nadahnuo je mnoge nesvakidašnjim izazovom – 24 uzastopna dana trčanja polumaratona, odnosno distance od 21,0975 km.

Spontano trkačko hodočašće

Kad je prvog dana nakon blagdana Tijelova navukao tenisice i istrčao polumaraton, nije ni slutio da će to biti početak duhovnog i fizičkog putovanja koje će potrajati 24 dana.

Nisam to planirao. Nisam imao motiv ni cilj. Samo sam trčao. Drugi dan nakon povratka s dvotjednoga godišnjeg odmora krenuo sam i polumaratoni su se počeli nizati, opisao je svoj pothvat za portal Jabuka.tv Širokobriježanin s adresom u Ludbregu.

Na popularnoj trkačkoj aplikaciji Strava, svakoj utrci davao je naziv “No. 1”, “No. 2”, “No. 3″…, a komentar prijatelja – Do kojeg broja ideš? – potaknuo ga je da iz šale napiše: Do 30, ili 33.

Simbolika brojeva bila je ujedno Kutlina zahvala Isusu za zdravlje, a početna spontanost tako se pretvorila u posvećeno trkačko hodočašće.

Svaki put kad bih trčao, vodio sam razgovor sa sobom i s Bogom. Kad bi bilo teško, pretvaralo se u molitvu – “Daj, Isuse, da dovršim”. To, vjerujem, doživi svaki trkač. Tijelo i duh zajedno probijaju granice, navodi Kutle.

Borba kroz bol, sumnje i komentare

Kao i svaki ozbiljan izazov, i ovaj je bio prožet usponima i padovima. Fizički bolovi, komentari “sa strane”, strah od ozljeda – sve su to bili izazovi koje je morao prebroditi.

Rekli su mi da će mi ispasti nokti, da ću ozlijediti koljeno, kukove, tetive… Hvala Bogu – ništa od toga nije se dogodilo, opisao je Kutle za portal Jabuka.tv.

No, kako dodaje, bilo je dana kad je mislio da ide lagano, pa bi tegobe stigle nenadano.

Najvažnije je prebroditi teške trenutke. Trenutni osjećaj nije vječan.

Izdržljivost od djetinjstva

Silviju Kutli trčanje nije nepoznanica. Još kao dijete, kad nije imao mogućnosti za plaćene sportove, birao je ono što je bilo besplatno – šah i trčanje.

Nisam bio brz, ali imao sam izdržljivost. To me pratilo i kasnije, iako sam neko vrijeme bio čak i pušač, prisjetio se Širokobriježanin koji danas živi gotovo potpuno u sportskom duhu.

Nakon što u Širokom Brijegu nije uspio dobiti stalni posao u zvanju osnovnoškolskog učitelja, prije 10 godina preselio se u Ludbreg. Trčanje je privremeno zapostavio, djelomično i zbog posla na kojem je dnevno prelazio i po 20 kilometara. U međuvremenu je otkrio teretanu, proučavao pravilniju prehranu i mišićnu izgradnju. S vremenom je težinu podigao sa 72 na 88 kilograma i izgradio atletsko tijelo. No, duh trkača nije nestao.

Dojam je da je sjever Hrvatske puno naklonjeniji trčanju nego Hercegovina, a trkači ovdje imaju i puno bolje uvjete za treniranje. U Hercegovini se trkače tek sada počinje prihvaćati kad ih vide na cesti da trče, naveo je Kutle razlike Širokog Brijega i Ludbrega na sjeveru Hrvatske.

Posljednji polumaraton donio je mir

Iako je u šali spominjao 33 dana, s 24. danom osjetio je da je ciklus završen, a na posljednjem polumaratonu ostvario je i vrlo dobro vrijeme koje jasno pokazuje da njegovo trčanje više nije na razini rekreativca nego na razini profesionalca.

Osjetio sam spokoj. Zadnji polumaraton mi je i osobni rekord, istrčao sam ga za 1:26:41 – to je pace od 4:07. Znao sam da je to to. Više ne trebam forsirati.

Utrku je posvetio zahvalnosti za zdravlje.

Poklanjam svoju utrku Isusu kao zahvalu za zdravlje. Treniranje je privilegija, kao i život koji imamo. Grijeh je ne biti zahvalan i grijeh je bojati se, poručio je Silvije Kutle, uz završnu poruku za čitatelje portala Jabuka.tv:

Živimo u raju, imamo sve. I zato ne smijemo misliti da nešto ne možemo.

(www.jabuka.tv | Beat Čolak)