Zašto se ljudi na starim fotografijama ne smiju?

Jedno od čestih pitanja koje ljudi postavljaju na Googleu je: Zašto se ljudi na starim fotografijama ne smiju? Zaista, kad pogledate fotografije iz davnih dana, često ćete vidjeti da su ljudi na fotografijama zauvijek ostali ozbiljni.

Ne treba doduše biti ni neki veliki genije da bi na tim nenasmijanim fotografijama vidjeli odgovor – zamrznuli su lica kako bi bili savršeno mirni dok čekaju dobru ekspoziciju.

Ljudi u prošlosti nisu bili depresivniji, tužniji ili mračniji od nas. Nisu okolo hodali i smarali sve oko sebe, iako su u tim vremenima i te kako imali razloga za to. Njihove ozbiljne fotografije zapravo govore nešto drugo, a to je da su imali drukčiji odnos prema vlastitim fotografijama.

Kada su se ljudi nekad fotografirali za njih je to bio važan trenutak. Fotografiranje je bilo jako rijetko i nije ga mogao svako priuštiti. Ljudi se nisu slikali svaki dan, a neki su to napravili samo jedan put u životu.

Poziranje za kameru izgledalo je kao da poziraju za slikara, jer je otprilike toliko dugo to trajalo. Ali prave slikare koji bi crtali portrete mogli su sebi prištiti samo najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. Upravo zato su ljudi dosta ozbiljno shvaćali taj veličanstveni trenutak koji možda više nikada neće moći sebi priuštiti.

Danas, kada svatko od nas dnevno napravi na desetine fotografija i selfija teško je shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija nekad imala za one koji su se fotografirali.

Fotografije su danas znak nekakve društvenosti, na fotografijama predstavljamo sebe kao sretne ljude. Smijemo se na bezbroj selfija, koji su u odnosu na stare portrete zapravo samo trenutna sreća.

U usporedbi s nekadašnjim portretima selfiji nemaju nikakvu umjetničku vrijednost pa čak ni toliku da budu bačeni u smeće – dovoljno ih je izbrisati. Ovi nenasmijani ljudi na starim fotkama vjerojatno su se zabavljali kao i mi, ali nisu imali histeričnu potrebu to na fotografijama pokazivati.

(Nezavisne novine)