Zašto je Široki Brijeg različit od Bilbaa?

Priča o sportskom uspjehu malog hercegovačkog mjesta Širokog Brijega definitivno je posebna. Pisali smo o njoj na Sportnetu u nekoliko navrata, pokazivali kako još ima sredina, klubova i sportskih radnika koji s malo novca mogu postići dobre rezultate i ispričati pozitivnu sportsku priču. Ali, kako je sve u našem društvu i društvu država koje nas okružuju zagađeno politikom i glupostima koje nemaju veze sa sportom i ta lijepa i pozitivna priča potrebuje dodatne argumente…

Kad smo se na Sportnetu uoči ove košarkaške sezone odlučili još više pažnje posvetiti Hrvatskom košarkaškom klubu Široki, znali smo da će biti svakakvih komentara. Kad je naš novinar Josip Tolić jučer objavio priču o Nogometnom klubu Široki Brijeg, znali smo da će komentari ispod teksta biti oprečni. Da će nas “dežurni moralisti” optužiti za “rasplamsavanje nacionalizma”, a “dežurni Europljani” za “prekrajanje granica”.

A priča je tako zanimljiva. Tako lijepa. I tako jednostavna.

Naravno da nećemo ukinuti posebnu stranicu koju smo napravili za HKK Široki. Naravno da nećemo prestati pratiti ni Široki Brijeg, ni sve druge sportske klubove u Bosni i Hercegovini ili bilo kojoj drugoj državi svijeta koje u sebi imaju hrvatski predznak. Zar bismo se toga trebali sramiti? Hrvati ne žive samo u Hrvatskoj. Sportnet ne čitaju samo građani Hrvatske. Politika nas ne zanima, ali uspjesi hrvatskih sportaša ili klubova sa svih strana svijeta – apsolutno da. I naše će im stranice uvijek biti otvorene, bez obzira komu to smetalo ili tko to opisivao ovim ili onim ukrasnim pridjevom.

Zanimljivo mi je, međutim, nešto što me je i navelo da ovotjedni Juriš posvetim ovoj temi. Ta priča oko Širokog Brijega i njihove politike kako u njihovim klubovima mogu igrati isključivo Hrvati i poneki (južno)Amerikanac.

Kad se povede priča o “nogometnoj globalizaciji”, u pravilu kao “svjetionik borbe protiv modernog nogometa” izranja španjolski prvoligaš Athletic Bilbao. Klub koji se već 113 godina ponosi krilaticom “Con cantera y afición, no hace falta importación”. “S domaćim igračima i navijačima bez potrebe za strancima”. Athletic je 113 godina uspio sačuvati još rigidniju i strožu politiku prema kojoj u njegovim redovima nema mjesta nikome tko nema baskijske korijene ili tko nije do srži prihvatio baskijsku kulturu, mentalitet i narodnost.

Athletic Bilbao je vječna “nogometna Pepeljuga” koja osvaja simpatije kad god uspije uzeti poneki bod “globaliziranom” Realu ili Barceloni. Kad se to dogodi, slave “mali i obespravljeni” diljem svijeta, bez obzira što nemaju veze s Athleticom. Kad se prije nekoliko godina borio za opstanak uz velike financijske probleme, diljem svijeta nicala je potpora “svetoj borbi malog i prkosnog kluba koji ima više ciljeve od samog rezultata”. Athletic se diljem sportskog svijeta poštuje zbog toga jer svoje ciljeve i ideale ne želi prodati za neku pobjedu ili neki trofej više. Athletic i dalje ne odstupa od svoje politike, bez obzira kakav će mu rezultat u narednoj sezoni to donijeti.

Kad to sve radi Athletic Bilbao onda je to “ponosna i časna borba za očuvanje identiteta malog naroda”. A kad to radi Široki Brijeg, onda je to “nacionalizam, fašizam, rasizam”. Nije malo licemjerno? Naravno da jest.

Koga vrijeđaju sportski funkcioneri nogometnog i košarkaškog kluba u Širokom Brijegu takvom javnom i otvorenom politikom? Zašto taj klub nema pravo sam odlučiti što želi, kakvim će se rezultatima zadovoljiti i kakve će vrijednosti promovirati? Ako su u Širokom Brijegu zadovoljni onim što mogu napraviti forsirajući samo hrvatske sportaše, ako ne žale za nekim višim ciljevima i rezultatima koje bi mogli postići kad bi “revidirali” svoje stavove, zašto bi to smetalo nekome u Sarajevu, Zagrebu ili Los Angelesu?

Konačno – ako je Široki takvom politikom posljednjih godina “poharao” i košarkašku i nogometnu Bosnu i Hercegovinu, tko im može reći da griješe? A oni koji ih prozivaju mogli bi razmisliti koliko bi tek domininantni bili kad bi “proširili tržište”?

Nema ništa lošega u tomu što su u Širokom Brijegu odlučili (o)čuvati svoj hrvatski identitet takvim putem. Kao što nema ništa lošega u tome što su u mnogim drugim hrvatskim sportskim klubovima u BiH otvorena vrata svima, bez obzira na nacionalnost. Ne slijede ni svi baskijski klubovi politiku Athletica iz Bilbaa. U Real Sociedadu iz San Sebastiana mogu igrati svi. U mostarskom Zrinjskom mogu igrati svi. I zbog toga ti klubovi nisu ništa izgubili na svom baskijskom ili hrvatskom identitetu, niti je itko osporio da pripadaju državi Španjolskoj ili Bosni i Hercegovini.

Široki Brijeg je svojim sportskim rezultatima, ali još više financijskom, organizacijskom i poslovnom politikom nadrastao ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego u velikom dijelu i Hrvatsku. U vrijeme dok je polovica hrvatskih nogometnih prvoligaša u štrajku ili na pragu njega, postoji jedan klub, makar i izvan Hrvatske, koji uporno pokazuje da hrvatska pamet s jako malo novca ipak može proizvesti i nešto više osim gubitaka, bankrota i štrajkova. Da su se čelnici mnogih naših prvoligaša ponašali kako su se ponašali čelnici Širokog Brijega u posljednjem desetljeću, danas možda čitava MaxTV Prva liga ne bi bila na rubu provalije iz koje se neki klubovi više nikad neće iščupati.

Da su hrvatski košarkaški klubovi napravili plan kakav su napravili u Širokom Brijegu, da su se ponašali racionalno i realno, a ne dizali kredite koje će netko drugi otplaćivati ili posušivati, danas Split i Zadar ne bi gubili 20 razlike od Širokog u prijateljskim utakmicama, Cibona se ne bi hvalila kako ju je od propasti spasio novac građana Zagreba koji je bio namijenjen nekim drugim potrebama, a Široki u svojim redovima danas ne bi imao više hrvatskih reprezentativaca nego Zagreb i Cedevita zajedno.

Hrvatska ne da se ne smije sramiti sportskog uspjeha kojeg je izgradio mali gradić u srcu Hercegovine, nego se njime treba ponositi, njega poštovati i od njega pokušati nešto naučiti. Jer naučiti može, itekako. Isto tako i Bosna i Hercegovina, koja se ne treba plašiti nečeg dobrog što je izgrađeno u jednom njezinom dijelu, bez obzira kojim nacionalnim predznakom potpisano. I Hrvati su sastavni dio Bosne i Hercegovine, zar nisu? Uspjeh Hrvata iz Bosne i Hercegovine je samim time i uspjeh Bosne i Hercegovine, zar nije?

Umjesto traženja načina da se na uspjehe sportskih radnika i klubova u srcu Hercegovine pljuje u Sarajevu, a žmiri u Zagrebu, dvije države mogle bi biti ponosne na činjenicu da ih povezuje uspjeh jedne male, složne i dokazano sposobne sredine kakva je Široki Brijeg. Sredine koja je velika kao manji sarajevski ili zagrebački kvart, a čiji su im klubovi u najmanju ruku – ravnopravni. A to nema veze sa slučajnošću.

(Bernard Jurišić | hrsport.net)



9 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.