Zanimljiva priča iz HPD “Čvrsnica” o usponu na gorski greben Sniježica

HPD “Čvrsnica” objavilo je na svojoj Facebook stranici priču s poduhvata o usponu njihovih članova na gorski greben Sniježica nedaleko od Dubrovnika.

Priču uz prateće fotografije prenosimo u cijelosti.

Tjedan dana prije uspona, a nakon hoda na svetog Iliju na Pelješcu, prijatelj mi napisao: “Ej mogli bi na Sniježnicu sada nekada” – a ja odgovaram da možemo odmah ovu nedjelju.

Nakon kratkog dogovora pred početak vikenda i sagledavanja staza koje vode put gore, odlučujemo se da ipak nećemo previše trošiti našu mukotrpno uskladištene “zalihe energije”, te odabiremo lakšu stazu.

Krilatica ovog puta “Dokle se more s autom, more se.”

Staza Kuna Konavoska – Ilijin vrh

Duljina staze je nekih 4,5 km, visina polazišta 681m a visina odredišta 1234m, vrijeme trajanja 1 sat i 30 minuta (mada je nama dvojici, s obzirom na kondiciju trebalo blizu 2 sata)

Snježnica Konavoska je takoreći najjužniji planinski greben iznad 1.000 m. I najjužnija kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice. Nalazi se iznad Kune Konavoske. Ime je dobila zbog snijega koji se nekada na vrhovima zadržavao i do kraja travnja. Ako niste znali, Snježnica je jedini preostali hrvatski lokalitet rijetke biljke mandragora (Mandragora oocinarum), koja je otrovna.

Autom dolazimo oko 12:45 u selo Kuna Konavoska, uzimamo opremu, ja se opet natovario i vučom sa sobom fotografski aparat i stativ i 1L vode, koji je bio više nego dovoljan s obzirom da nije bilo previse toplo.

Tu na početku staze susrećemo jednu obitelj, koja je pošla duljom stazom iz Mihanića, te im se jednim dijelom staze pridružujemo. Odlučujemo se ne ići put strelice koja nam je pokazivala odakle bi trebali startati, nego po savjetu jednog para koji se upravo spuštao, idemo kojih 20m istočnije i penjemo se uz stare kamene kuće do starog austrougarskog puta “Mulatiera”, kojim su austrougarijanci prebacivali topove na obližnje planinske vrhove. Moram priznati da su markacije dosta loše i stare, ali držimo se staze i nećemo promašiti.

Selo ostavljamo iza sebe i prolazimo između ograda omeđenih suhozidom do lokve i bunara koji i danas služe za napajanje stoke. Nakon te male livadice i lokve, staza nas dalje vodi po malo jačem usponu, ali ništa zabrinjavajućem, do zelenih ograđenih njiva i preko njih opet kamenjarom i makijom prema vrhu.

Uz stazu su postavljeni drveni križevi, točnije njih sedam. Na svakom od njih je upisan po jedan od sedam darova Duha Svetoga, počevši prvog na kojem je bilo zapisano Mudrost, preko drugih s oznakama Razum, Savjet, Jakost, Znanje, Pobožnost, do zadnjega na kojem je bilo zapisano Strah Božji. Križevi su bili raspodijeljeni duž staze na podjednakoj udaljenosti.

Naš uspon je trajao nešto duže nego je na onom početnom smjerokazu bilo zapisano. Uz prvi dio staze nam se iza leđa pružao prekrasan krajolik, selo Kuna te suhozid i ledine kroz koje smo prošli.

Tek kada smo došli do jednog prijevoja oko 14:20, ukazao nam se skoro kompletan vidokrug, prevlaka i dio Konavoskog polja na jugu, crnogorske planine sa svojim vrhovima na istoku, ten, a sjeveru planine i nizine u Hercegovini. Također su se ukazali i vrhovi antenna koje su bile postavljene na vrhu Snježnice I oni su nas hrabrili da nema još puno. Ovdje je već pomalo nekakav vjetrić počeo da pirka, tako da je to za nas bilo dosta osvježavajuće u odnosu na donji dio gdje je sunce pržilo i nije bilo nekog pretjeranog hlada. Nakon nekih 25 minuta, u točno 14:45 dolazimo na vrh, “Ilijin vrh’”.

Na vrhu nalazimo već spomenute antene i malu kamenu kapelicu iz 19st. posvećenu upravo sv. Iliji.

Damir ide na drugu stranu uživati u pogledu na more i Konavosko polje, dok ja ostajem kod kapelice da uhvatim par desetina kadrova sa svojim Olympusom. Ovdje mi je došla misao u glavi da, koliko god uslikam fotografija na ovakvim usponima, uvijek mi se čini da sam malo uslikao, jer ovu ljepotu koja se vidi ljudskim očima i usiječe se u našu memoriju, ne možemo vjerno prikazati preko fotografija.

Bit će da zato planinari iznova idu na određene planinske vrhove, da se prisjete tih divota koje su vidjeli prvi put kada su negdje došli. Bilo kako bilo, ja uzimam aparat i stativ i slikam sa svih strana.

Na jugu more i Konavosko polje, na istoku Prevlaka (najjužniji dio Hrvatske), Crna Gora sa svojim planinskim masivima, na sjeveru Trebinje, Popovo Polje, Leotar i drugi vrhovi kojima ne znam ime, ten a zapadu, dubrovački aerodrome u Čilipima, Cavtat, Elafitski otoci, Korčula, Lastovo i Dubrovnik.

Ulazim u kapelicu u kojoj se nalazi mali oltar s slikom Gospe koja drži malog Isusa, te dva križa obješena na zidu. Upisujem se u knjigu dojmova, kratko pomolim, te izlazim vani, opet se diveći pogledu.

Na vrhu, gdje su nam se nakon određenog vremena pridružili i članovi obitelji s Korčule, smo se zadržali nekih sat vremena.
Nakon kratkog slikanja pred polazak, oko 15:45 počinjemo spuštanje do naše polazišne točke.

Oko 17:15 smo došli do sela gdje smo ostavili auto. Ubacujemo stvari u naše prijevozno sredstvo, pozdravljamo se s ekipom s vrha, koji moraju dalje nastaviti pješice do Mihanića, te se spuštamo autom do Konavala i Čilipa.

Uspon je trajao 2 sata, dok je spust bio nešto kraći 1,5 sat. Duljina staze, gore i nazad je nekih 9 km i nekih cca 15.000 pruženih koraka. Jako lijepa i ne toliko zahtjevna staza. Preporučam svima koji se nađu u okolici Dubrovnika da je posjete.

Do sljedećeg penjanja, poručuju iz HPD Čvrsnica.

(www.jabuka.tv)


2 komentara

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.