Asistenti u nastavi iz Županije Zapadnohercegovačke upozoravaju na dugogodišnju nesigurnost posla i ignoriranje sustavnih problema od strane vlasti.
Asistenti u nastavi s područja Županije Zapadnohercegovačke uputili su apel nadležnom ministarstvu zbog nesigurnih uvjeta rada i višegodišnjeg zanemarivanja njihovih problema.
Upozoravaju kako se unatoč rastućem broju djece s poteškoćama ne raspisuju natječaji za stalna radna mjesta, dok ih se po isteku školske godine automatski vraća na biro, ostavljajući ih bez ikakvih prava i stabilnosti.
Njihov apel prenosimo u cijelosti:
Kao i svake godine, i ovog srpnja mnogi asistenti u nastavi prijavljuju se na Zavod za zapošljavanje. Jedne godine to je 1. srpnja, druge 16., ovisno o tome je li ugovor trajao do 30. lipnja ili 15. srpnja. Također, svake druge godine ostvarujemo pravo na naknadu za nezaposlene.
No, ono što najviše boli jest računica koju smo nedavno čuli iz usta djelatnika Zavoda – da bismo ostvarili 15 godina radnog staža, što je zakonski uvjet za mirovinu, morat ćemo raditi čak 36 školskih godina. Zašto? Jer smo svake godine prijavljeni na 4 sata dnevno, odnosno 5 sati u višim razredima osnovne škole i 6 sati u srednjim školama. Svaki mjesec rada vrijedi tek pola mjeseca staža.
Posao koji traži više od znanja – traži srce
Raditi godinama u školi kao asistent u nastavi donosi mnoge izazove, ali i neprocjenjiva iskustva. Naše dužnosti ne završavaju samo na pomoći u nastavi – pomažemo djeci i u osnovnim životnim potrebama, poput hranjenja, pijenja, odlaska na toalet… Ponekad zamjenjujemo učitelje ili kolege iz škole, ovisno o vlastitoj stručnoj spremi – a među nama ima učitelja, profesora jezika, pedagoga…
Suradnja s kolegama učiteljima često je iznimna. Zahvalni su nam jer zajedno omogućujemo odvijanje nastave prema planu i programu. Međusobno se nadopunjujemo i podržavamo, i u najvećem broju slučajeva među nama vlada iskreno poštovanje i razumijevanje. Ipak, šira javnost, osim roditelja djece s teškoćama, često nije ni svjesna da naš posao postoji. Roditelji su ti koji nam svakodnevno zahvaljuju jer njihovu djecu čuvamo, podržavamo i vodimo kao da su naša vlastita.
Svake godine – nova neizvjesnost
Najveći teret koji nosimo nije ni odgovornost, ni fizički napor, ni emocionalno ulaganje – nego neizvjesnost. Svake godine u rujnu ista strepnja: hoćemo li ponovno raditi, u kojoj školi, s kojim djetetom? Dogodi se da u suradnji s roditeljima i stručnom službom započnemo novi ciklus, uspostavimo odnos povjerenja i stabilnosti s djetetom, a onda u rujnu dobijemo šokantnu informaciju – nismo primljeni, ni u školu ni na radno mjesto. Dolazi do naglog prekida, bez pripreme. Djeca se teško prilagođavaju novim osobama, a isto vrijedi i za nas.
Zašto ista osoba ne može pratiti isto dijete kroz cijelo školovanje, ako postoji dobra suradnja i zadovoljstvo svih strana? Zašto se ne raspisuju natječaji na neodređeno radno vrijeme? Svake godine sve je više djece s teškoćama koja upisuju škole – no status asistenata i dalje ostaje na margini sustava.
Ispod minimalca, a s punim srcem
Da, mnogi nam kažu: “Zašto ne tražite drugi posao? Ne morate raditi za mizeriju.” I to je djelomično istina. No, što će biti s ovom djecom? Tko će ih pratiti, tko će im pomoći? Što ako je to tvoje ili moje dijete? Ovaj posao ne može raditi svatko. Potrebno je puno strpljenja, razumijevanja, ali prije svega – ljubavi. Potrebno je imati poziv, unutarnju snagu i empatiju.
Naša plaća je ispod minimalne, a odgovornost golema. Ostavimo srce na terenu – ne za bonus, već za osmijeh djeteta koje je uspjelo samostalno napisati zadaću, otići na toalet, javiti se za riječ. To su naši rezultati, to su naši pomaci.
Vrijeme je za promjene
Ne tražimo priznanja ni spomenike. Ali ne želimo ni biti nevidljivi. Ne želimo biti prijavljeni na četiri sata i svedeni na pola čovjeka. Kao i ostali zaposlenici škole – učitelji, domari, spremačice – i mi zaslužujemo puno radno vrijeme i dostojanstvene uvjete. Jer naš posao nije manje vrijedan. Jer bez nas, mnoga djeca ne bi imala jednake šanse.
Ostaje nada da će netko u ministarstvu konačno čuti naš glas. Da će sustav prepoznati vrijednost onoga što radimo. I da će asistenti u nastavi – ljudi koji svakodnevno mijenjaju nečiji svijet – konačno dobiti ono što zaslužuju: sigurnost, poštovanje i pravo na dostojanstven život.
(www.jabuka.tv | Foto: Pexels)
Netto placa po zakonu ne moze bit ispod 1000KM bez obzira koliko se sati radi. Ko dobija manje nek tuzi poslodavca.
Za puno radno vrijeme. Asistentima se računa pola radnog vremena, time i staža pola. U gubitku su na sve načine.
Konačno nešto i o ovoj temi! Ti ljudi su uistinu zanemareni. Treba jednom doć trenutak kada se od njih nitko ne javi, pa ovi iz vlade, županije, grada, škole… u školu i asistirati djeci! Sram vas bilo zašto to već desetljećima radite!
Podržavam ali se ne pitam😩
Stvarno ovo je sramota da se prema ovim ljudima odnose da im ne daju radno mjesto nego jadni ljudi svake godine isto prolaze nije lako svake godine novo djete taman na jedno se prilagodi dogodine drugo ovo nije dobro ni za djecu ni za astente .
Baš tako, zaboravljeni heroji… Sustav je zakazao i hitno treba nešto mijenjati, ovo je katastrofa i za asistente i za djecu, koje je sve više.
Uključite roditelje u ovo, nedavno su išli na razgovor s gradonačelnikom u vezi vrtića pa se postiglo nešto, možda da se skupimo i za ovo, nije da nas nema nažalost.
Nekad su bile specijalne škole i djeca su tamo imala sve potrebne stručnjake koji su im pomagali i glede obrazovanja i općenito.Danas imamo inkluziju,koja očito ne funkcionira.Naš sustav obrazovanja nije dobar ni za zdravu djecu a kamoli za djecu s poteškoćama.
Inkluzija funkcionira zahvaljujući asistentima i profesorima ali suni jedni i drugi premalo plaćeni j još manje cijenjeni.
Napokon nesto i o ovoj temi ,bravo. Samo nek nije Antonieta na svakom koraku objavljena, udaje se, trudna,proslavila djevojacku. Pa sta,ko sav normalan svijet