Priča o svjetskom brendu Bata i vukovarskom gigantu Borovu započela je prije 150 godina u skromnoj češkoj radionici Tomaša Bate, čija je inovativnost transformirala obućarsku industriju i trajno oblikovala vizuru Vukovara.
Tomaš Bata preuzeo je očevu radnju u Zlinu 1894. godine sa samo 18 godina. Uz početni kapital od 350 dolara i dvije posuđene šivaće mašine, obitelj se ubrzo suočila s dugovima.
Kako bi preživio, Tomaš je kreirao cipele od jeftinog platna s kožnim đonom.
Te “prototenisice“, poznate kao batovke, postale su trenutačni hit, a narudžbe su u tisućama stizale čak i iz Beča.
“Ne bojte se ni kiše ni blata ako nosite kaljače Bata”, glasila je legendarna Batina reklama za cipele. Foto: Hrvatska tehnička enciklopedija
Već 1900. godine Bata gradi prvu tvornicu, a radnu etiku brusi “industrijskom špijunažom” u pogonima Forda u Americi te tvornicama u Njemačkoj i Engleskoj.
Uveo je strogu disciplinu, ali i sustav nagrađivanja radnika koji je drastično povećao produktivnost.
Dolazak u Vukovar i stvaranje Borova
Tijekom velike recesije 1931. godine, Bata širi poslovanje na Kraljevinu Jugoslaviju zbog povoljnijih poreza i strateškog položaja na Dunavu.
Na polju pored Vukovara osnovana je tvornica koja je u samo nekoliko godina postala najveća investicija u regiji. Koncept se temeljio na češkom modelu efikasnosti:
- Proizvodnja: do 1939. tvornica je zapošljavila više od 6.000 radnika.
- Kapacitet: godišnje se proizvodilo preko šest milijuna pari obuće.
- Tržište: Bata je pokrivao 88 % potreba za obućom u tadašnjoj državi.
Trgovina Bata. Foto: snimka zaslona
Plansko naselje: grad unutar grada
Bata nije gradio samo hale, već i kompletnu infrastrukturu. Na 70 hektara podignuto je radničko naselje s prepoznatljivim vilama od crvene opeke.
Naselje je imalo vlastitu električnu centralu, 24 kilometra nogostupa, vodovod, škole, bolnicu, pa čak i privatnu zračnu luku– jedinu takvu u državi.
Radnici su imali osiguran društveni život, restorane i sportske klubove.
Zanimljivo je da su obitelji mogle dobiti smještaj tek nakon godinu dana discipliniranog rada, a tvorničke novine “Borovo” (prve takve u državi) svakodnevno su donosile jelovnike i savjete za kućanstvo.
Ana, Antonin i Tomaš Bata od jedne skromne obiteljske obućarske radnje odlučili su napraviti tvornicu. Tomaš je preuzeo konce i napravio svjetski brend. Foto: Wikipedia
“Nisam prijatelj čekanja”
Tomaš Bata poginuo je 1932. godine u zrakoplovnoj nesreći. Unatoč gustoj magli, inzistirao je na polijetanju riječima: “Nisam prijatelj čekanja“.
Avion se srušio udarivši u tvornički dimnjak. Vodstvo je preuzeo brat Jan, a kasnije sin Tomaš mlađi, koji je u povijest ušao uvođenjem famoznih “Batinih cijena” (završetak na ,99) kako bi proizvodi djelovali jeftinije.
Od nacionalizacije do legendarnih brendova
Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslavenske vlasti nacionaliziraju tvornicu, koja 1946. postaje Kombinat Borovo.
Značka “Borovo – u novi razred u novoj obući”
Na vrhuncu moći 1980-ih, gigant je zapošljavao 23.000 radnika i proizvodio 20 milijuna pari obuće godišnje, piše Poslovni.hr.
Iz tog su razdoblja proizašli kultni brendovi:
- Borosana (1968.): lgendarna radna obuća.
- Startas (1976.): tenisice koje su 1987. bile službena obuća Univerzijade u Zagrebu.
Danas Borovo zapošljava oko 600 radnika, a njihovi proizvodi poput Boromina i My Ballerinas i dalje su ključni izvozni aduti vukovarske industrije.
(www.jabuka.tv | Foto: Digitalni arhiv Široki Brijeg)
