“Visoki, crni, ponosni Hercegovac” – na današnji dan preminuo prvi zapovjednik HOS-a u Vukovaru

Robert Šilić “Rora”, prvi zapovjednik satnije Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Vukovaru, preminuo je na današnji dan prije 34 godine.

Rođen je 13. rujna 1967. godine u Konjicu kao drugi od troje djece Zore (rođ. Žilić) i Franje Šilića. Već kao mladić počeo se aktivno baviti sportom, a posebno se isticao u streljaštvu i borilačkim vještinama.

Nakon završene srednje škole u rodnom gradu, odlazi u vojsku, a potom u potrazi za poslom u Švedsku, Australiju, te Austriju.

Oružje ga je počelo zanimati vrlo rano, budući da je njegova majka radila u tvornici streljiva ”Igman”. Nakon odsluženja vojnog roka u pješaštvu, stekao je znanje koje će mu kasnije omogućiti da u prvim postrojbama HOS-a postane instruktor za minsko-eksplozivna sredstva i protuoklopnu borbu.

U Vukovar je došao 26. rujna 1991. godine nakon ubojstva i pogreba načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika, kada mu je povjereno zapovjedništvo vukovarske satnije HOS-a.

Vukovarska satnija HOS-a bila je sastavljena od ukupno 58 dragovoljaca, od kojih je ubijeno njih 25, a samo trojica pripadnika postrojbe nisu bila lakše ili teže ozlijeđena. Ovoj satniji pripadao je i Jean-Michel Nicolier, čiji su posmrtni ostaci pokopani 6. studenoga na Memorijalnom groblju u Vukovaru.

Bila je to skupina prekaljenih boraca, koji su prošli obuke u Sloveniji i u Bosiljevu, ratišta u Topuskom, Bariloviću i oslobađanje vojarni “Maršalka” i “Borongaj” u Zagrebu. Tada je nastao kultni video u kojem “Rora” poziva vojnike JNA da se predaju, prijeteći da će zgradu raznijeti i uništiti je do temelja. Ne bojte se, sigurno ćemo pobijediti, bile su riječi koje je ponavljao.

Robert Šilić je bio ekspert za eksploziv, zaista sam ga znao u mali prst, što se kaže. On je bio i zapovjednik HOS-a, a kasnije se priključio u pomoć našoj grupi Hosovaca koji su, uglavnom, protuoklopnim sredstvima zaustavljali tenkove i oklop te pješadiju sa domaćim braniteljima u Bogdanovcima. Jednom mi je prilikom objašnjavao protutenkovsku minu.

Držao ju je i objašnjavao kao da govori o djevojci, takvu pažnju i znanje nisam doživio osim s njim. Konjic, mjesto o kojem je s ljubavlju pričao, mjesto odrastanja i mjesto koje je često spominjao, da ga ne bi mi ostali slučajno zaboravili, je mjesto koje je dalo heroja, o kojem mi preživjeli možemo svjedočit. Treba imati hrabrosti stati ispred tenka primjerice, nišaniti i riskirati da li će on biti brži, ali od njegovog pogotka se ne ostaje živ. Robi je bar dvadesetak puta to izveo, što u Bogdanovcima, što u Vukovaru, piše u knjizi ”58” HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca njegova suborca Damira Markuša Kutine.

Robert Šilić “Rora” bio je dva puta ranjavan – prvi puta 16. listopada 1991. kada se nastavio boriti sa svojom satnijom, a drugi put je teško ranjen 11. studenoga 1991. godine.

U knjizi je Damir Markuš Kutina zapisao:

Nikada neću zaboraviti jauke ranjenih koji su odzvanjali podrumom bolnice, kad sam došao pogledati kako su naši ranjeni hosovci. Nije bilo adekvatnih lijekova, pa su trpjeli strašne bolove. Miris krvi (do tada nisam ni znao da krv ima miris), osjet smrti. Došavši do mjesta, kreveta, gdje je ležao Robi, zatekao sam drugog nepoznatog ranjenog čovjeka. Nije mi bilo jasno, pa sam medicinsku sestru pitao za hosovca Robija – ‘Znate, onaj iz Konjica, jak, crn, Šilić se preziva’.

Gledala me kao s nekom nelagodom, i nakon kraćeg vremena rekla da je umro od posljedica ranjavanja. Okrenula se i otišla, a ja sam ostao ukopan. Više nisam čuo ranjene koji zapomažu, nisam osjetio miris krvi, smrti, nisam nikog vidio. Robija nema više, nema prvog zapovjednika, nema mi tko pričati o Konjicu, nema mi tko tako znalački govoriti o eksplozivu, nema visokog, crnog, ponosnog Hercegovca, nema bojovnika i ratnika, Robija.

Robert Šilić podlegao je ozljedama 13. studenoga 1991. u vukovarskoj bolnici u dobi od samo 24 godine. Njegova obitelj je nakon par dana dobila telegram koji je poslao Dobroslav Paraga, osnivač i vrhovni zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga od 1991. do 1993.

Obitelj Šilić, izvješćujemo vas da je vaš Robert kao zapovjednik jedinice HOS-a za Vukovar položio svoj mladi život na oltar domovine. Umro je nakon teškog ranjavanja u vukovarskoj bolnici dana 13. studenoga 1991. godine, vječni spomen i zahvalnost Robertu Šilić poginulom hrvatskom vitezu…, pisalo je u telegramu.

Identificiran je 6. svibnja 1998. godine, nakon ekshumacije na vukovarskom novom groblju Dubrava, a devet dana kasnije, 15. svibnja pokopan na groblju Lovrinac u Splitu.

Doktorica Vesna Bosanac, jedna od heroina Domovinskog rata i ravnateljica vukovarske bolnice, o Robertu je govorila:

Tužno je i teško bilo promatrati Robertov kraj, ostao bi živ da smo u bolnici imali dovoljne zalihe krvi. Tih dana i hrvatski Vukovar umirao je zajedno sa Robertom.

(www.jabuka.tv | FOTO: Privatna arhiva/Screenshot/Direktno)