U više od 500 logora nastojalo se izbrisati bh. Hrvate s lica zemlje

Kapitalno djelo koje svjedoči o strašnim iskustvima logoraša Hrvata ugledalo je svjetlo dana. Djelo je isključivo udruge logoraša na čelu s predsjednikom Anđelkom Kvesićem.


Molim vas, predstavite što sadrži ova monografija?

– Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata (HULDR-a) u BiH bila je vođena idejom da šira zajednica dozna istinu o logorima i logorašima Hrvatima koji su proveli stotinjak godina zatočeništva u logorima A BiH i Vojske RS-a. Bili smo neiskusni kako bismo napravili remek-djelo, ali ovo je bio naš prvi pokušaj da u riječi i slici javnosti predstavimo šokantne detalje stradanja i uvjeta življenja zatočenih ljudi. Prema evidencijama, pod nadzorom Armije BiH bio je 331 logor, a pod upravom Vojske RS-a 195 logora za Hrvate. To je ogroman broj logora i mjesta zatočenja u kojima je boravilo od pet do više tisuća ljudi, kao što je logor u Bugojnu kroz koji su prošle 4000 logoraša.


Koliko je Hrvata prošlo zatvaranja, torture, mučenja… ?

– U odnosu na druga dva naroda, Hrvati su, rekao bih, čudni. Značajan broj njih, ako smatraju da to njihovo priznanje i stjecanje statusa logoraša ne donosi nekakvu materijalnu korist, ne želi se svrstati u tu skupinu. Prema neslužbenim podacima, govori se da je bilo između 14.000 i 20.000 Hrvata. Mi ih u evidenciji imamo 7000. Sada se javljaju mnogi koji statusom logoraša žele ostvariti određena prava. Imamo dosta prijava iz Hrvatske jer im status logoraša donosi olakšice, kao što je neplaćanje cestarine.


Kakvo je značenje ove monografije za logoraše, vašu udrugu, kao i za rasvjetljivanje istine o Domovinskom ratu?

– U njoj nema sadržaja u kojemu je pobrojeno što sadržava. To smo učinili kako bi je oni koji imaju monografiju morali barem prelistati. U prvom dijelu monografije je pravna regulativa koja je bitna za logoraše. Problem je što u sadašnjem sustavu u BiH ne postoji zakon ili propis koji bi uredio pitanje što je logor ili logoraš. To je vjerojatno zato što Bošnjaci inzistiraju na tome da na njihovoj strani nije bilo logora, nego su to bili sabirni centri, zatvori i pritvori. Možete misliti da se logor u Jablanici predstavlja kao mjesto humanog smještaja za osobe hrvatske nacionalnosti iz kojega su, kako tvrdi dr. Safet Ćibo, Hrvati odlazili u posjete svojim prijateljima pa su se vraćali u muzej jer su im tamo bili osigurani stan i hrana, što nema veze s istinom.


Iznad svega, živa svjedočanstva brojnih logoraša najvrjedniji su dio ove monografije…

– Kada smo radili monografiju, naša je želja bila da izjave logoraša ostanu autentične, bez stilskih ili pravopisnih izmjena. Čak su neki korišteni i kao rukopis kako bi originalnost bila zadržana. Želja je sada da oni koji pronađu nedostatke ili misle da mogu obogatiti sadržaj, dostave svoj sud kako bi u novom izdanju ispravili eventualne pogreške. Monografija ima i provokativnost jer nastojimo potaknuti one koji znaju kroz što su sve prošli Hrvati da nam pomognu kako bi se došlo do potpune istine.


U uvodnom dijelu zapisali ste rečenicu da su najstrašnija bila iskustva logoraša o proteklom ratu. Zašto to tvrdite?

– Čak sam pravio usporedbe iako su mi neki zamjerali na tome. Stradanje logoraša je teže od invalida. Onaj tko je izgubio ruku u ratu, može dobiti protezu i neće biti zamijenjena u cijelosti, ali logoraš koji je proveo više dana, mjeseci u logoru ima oštećenu dušu. Za to ne postoji lijek.


Imate li podatke koliko je Hrvata umrlo, poginulo, ubijeno, stradalo u logorima?

– Može se govoriti o više stotina onih koji nisu dočekali slobodu, a jedan od podataka možda može sugerirati odgovor. U Fojnici su iz logora izašla 62 logoraša, a danas ih je 31.


U monografiji se otkrivaju brojni šokantni detalji o ritualnim ubojstvima, ali i o tome da su logori bili u samostanima, crkvama. Što vam to govori?

– Logoraši su za vrijeme rata bili predmet iživljavanja osoba s animalnim nagonima samo zbog činjenice što nisu bili iz istog naroda. Zbog toga su se vjerojatno ta zatočenja, mučenja odvijala na mjestima koja su se mogla identificirati s tim ljudima. Na taj način su očito nastojali zatrti tragove, ali i Hrvate s lica zemlje.


Dvije fotografije posebno se ističu u monografiji, izgladnjelih Hrvata Nikole Čička i Vinka Mlinara iz Manjače i Omarske, a objavljen je i jedan članak u kojemu se spominje i vaše uhićenje?!

– Tu dvojicu logoraša Hrvata su bošnjački mediji iskoristili kako bi ih predstavili kao svoje žrtve. A kada sam ja u pitanju, radi se o članku u novinama koje su izašle u Švicarskoj 1993., u kojem sam okarakteriziran kao čovjek koji je počinio brojne zločine. Međutim, nikada nitko mene nije spomenuo jer sam bio običan vojnik koji je branio mjesto u kojemu je živio.


Kako gledate na činjenicu da Ministarstvo branitelja mjesta u kojima ste i vi bili zatočeni negira kao logore?

– Teško je priznati da su postojali logori. Ako priznate da jesu, onda morate priznati i zločine. Automatski s tim idu i zakonske sankcije. S druge strane, ovdje imate i institucionalno poricanje i nemate uopće moralnosti i spremnosti priznati vlastite grijehe. Federalnom ministru branitelja Salki Bukvareviću podrugljivo sam rekao kako je “Šalko” jer se ruga logorašima kada kaže da logoraš može imati 20% invalidnosti samo uz uvjet da se ranije žalio na takvu odluku. Iznimka su samo oni na područjima gdje je proglašen genocid, pa sam poručio da će se svi logoraši “humano preseliti” privremeno u Srebrenici kako bi ostvarili svoja prava.


Jeste li zadovoljni suradnjom s Haaškim sudom i domaćim institucijama?

– Nedavno sam na okruglom stolu, na kojem su sudjelovali i predstavnici iz Ukrajine, rekao kako kod nas ne postoji pravosuđe u službi pravde i istine. Kao jezičar, mogao bih reći da se radi o apstraktnoj imenici pa sam uzeo slobodu razdvojiti dvije riječi “pravo suđe” što za mene može biti jedna dobra trgovačka reklama. Ili još bolje ponuditi ih političarima da u njima naprave čorbu onima koji ih biraju.


Nisvet Gasal, koji je bio osuđen za zločine nad logorašima, nedavno je imenovan koordinatorom za sport, Zukan Helez je imao šefa logora u svom Ministarstvu kao savjetnika, Selmo Cikotić je savjetnik bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH. Kako to doživljavate?

– To je samo potvrda onoga što je njihova stalna tvrdnja – da nisu postojali logori kod Bošnjaka, nego sabirni centri u kojima su “čuvali” Hrvate. A onda sam u jednome razgovoru pitao zašto ste ih čuvali, a odgovor je bio da ne bi nastradali. Za mene je poražavajuće umanjivati nečiju odgovornost za ono što je činjeno, a to nije bilo u duhu ljudskosti, morala.


Kako komentirate odnos hrvatske politike prema Domovinskom ratu i logorašima?

– Logoraši su teret svim političarima. Nedavno je pokrenuta inicijativa da određene udruge budu proglašene od posebnog interesa. Logoraši to, međutim, nikada neće biti i to možda ponajviše govori o ovom društvu. Po međunarodnim konvencijama, oduzimanje slobode je nešto najubitačnije.

(Večernji List)t

3 komentara

Komentiraj: