Vijeće za tisak u BiH upozorilo je u utorak, 23. prosinca “da se primjena Zakona o zaštiti od klevete pretvara u direktan pritisak na novinare i medije, odnosno u kršenje prava na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na slobodni rad medija i novinarsko izvještavanje”.
Na manjkavosti sudske prakse u vezi s tužbama za klevetu ukazali su na konferenciji za novinare u Sarajevu predsjednik Upravnog dobora Vijeća za štampu u BiH Dario Novalić i glavna tajnica Udruženja “BH novinari” Borka Rudić, kao i glavna i odgovorna urednica “Oslobođenja” Vildana Selimbegović te novinarka magazina “Slobodna Bosna” Suzana Mijatović i Ljiljana Zurovac, izvršna direktorica Vijeća za tisak u BiH.
Istaknuto je kako se mediji u BiH susreću s velikim brojem tužbi po raznim osnovama (Oslobođenje 100 tužbi, Slobodna Bosna 50…), a da se pritom uopće ne poštuje medijacijski proces prije podnošenja tužbe kako je to propisano Zakonom o zaštiti od klevete (članak 8 – obveza ublažavanja štete), a u čemu je nezaobilazna uloga Vijeća za tisak u BiH.
Naime, u skladu sa zakonom onaj tko je nezadovoljan pisanjem online ili pisanog medija treba prethodno zatražiti medijaciju, dogovor ili zadovoljenje putem Vijeća za tisak u BiH (Žalbena komisija).
S obzirom na to da se to ne čini iz Vijeća upozoravaju da se tako prave nepotrebni troškovi medijima, čime se ugrožava njihovo financijsko poslovanje, a evidentni su i troškovi sudova (jedan sudski spor ove vrste u prosjeku košta oko 15.000 KM).
Prema istraživanju Udruženja BH novinari, samo na sarajevskom sudu registrirano je oko 700 tužbi za klevetu, a u cijeloj BiH oko 1.000, a da se sudovi pritom ne bave utemeljenošću takvih tužbi te da njihovo postupanje uvelike odstupa od prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.
Istraživanje je pokazalo kako se putem neadekvatne primjene spomenutog zakona krši elementarno pravo na slobodu izražavanja, uključujući kršenje prava na slobodu kritike javnih dužnosnika, prava na korištenje neimenovanih izvora, tužiteljskih istraga, suđenja i sudskih presuda te pravo na zadiranje u privatnost radi interesa javnosti.
Predstavnici medijske zajednice u BiH otvorili su i pitanje utvrđivanja naknade nematerijalne štete tzv. “duševne boli”, koja, kada se multiplicira putem enormnog broja tužbi, predstavlja ozbiljan financijski pritisak, “a u nekim slučajevima i ciljanu namjeru da se određeni medij ugasi”.
Stoga su naglasili kako je uz insistiranje na poštivanju članka 8. Zakona o zaštiti od klevete, neophodno proširiti listu sudskih vještaka koji procjenjuju stupanj nanesene “duševne boli”, budući da se tom pitanju, kako sudska praksa u BiH pokazuje, prilazi jednostrano, gotovo unificirano uz korištenje, uglavnom, vještaka medicinske struke, a da se pritom ne konzultiraju stručnjaci iz oblasti medijskih sloboda.
Problem jeste, kako je rečeno, i određivanje krivca za klevetu i nerijetko se odustaje od izvora “klevetničkih sadržaja”, a optužuje se određeni medij koji je prenio taj sadržaj, što je u potpunoj suprotnosti s praksom Suda u Strasbourgu.
Ocijenjeno je da manjkavost sudske prakse u BiH predstavlja i činjenica da novinari, urednici, vlasnici medija i izdavači moraju dokazati da nisu počinili klevetu, umjesto da bude obrnuto, odnosno da teret dokazivanja pada na osobu koja je podnijela tužbu.
Istovremeno, konstatirano je, uz navođenje brojnih konkretnih primjera, da primjena Zakona o zaštiti od klevete nije dala rezultate i nije ostvarila cilj zbog kojeg je taj zakon donesen u vezi s čime će biti pokrenuta široka debata s predstavnicima pravosuđa i međunarodne zajednice u BiH.
(Fena)
