Trojke iz Pologa: Državni prvaci koji od države nemaju apsolutno ništa

Kad su Ivan i Nada Zovko iz Pologa pored Mostara u veljači 2000. iz zagrebačke Petrove bolnice kući ponijeli svoje tek rođene trojke, koje su zajedno težile nešto više od pet kilograma, ni slutili nisu da u Hercegovinu donose buduće državne prvake, i to u borilačkom sportu.

Ivana, Jozo i Jure za par dana proslavljaju svoj 18 rođendan. Ipak, za ovu prigodu od 18. rođendana bili su važniji sportski uspjesi ove dvojice dječaka. Naime, Jozo je viceprvak BiH u džudu, a Jure prvak države, piše Večernji list.

Ono što odmah iznenađuje je fizička razlika braće i sestre koji su rođeni isti dan, a čim smo počeli razgovarati, uočili smo i razlike u karakteru. Međutim, ono što je Jozi i Juri zajedničko jest ljubav prema džudu. Dok je Jure tiši, Jozo nam je odmah veselo počeo pričati kako je došlo do te ljubavi.

Prvo odličje sa sedam godina

Kad smo krenuli u prvi razred, u školi smo imali prezentaciju džuda, nas dvojica smo se oduševili onim što smo vidjeli, odmah smo upili tehnike koje su nam pokazali i čim smo došli kući, na tati smo ih vježbali. Tata nam je tad rekao da odemo na par treninga i ako nam se svidi da nastavimo. Tad smo počeli trenirati i sad smo tu gdje jesmo, na početku razgovora kazao je Jozo.

Na pitanja je li sestra pokazivala zanimanje za taj sport, sve troje su u glas rekli kako nju na to nitko nije uspio nagovoriti i kako se njoj ta ideja nije sviđala.

Prvo natjecanje imali smo već prve godine, 2007., u Splitu na Božićnom turniru i ja sam tad bio treći. Mojoj sreći nije bilo kraja, nastavlja priču Jozo, a otac Ivan dodaje da nikad neće zaboraviti kad je došao s toga prvoga turnira i trčeći prema kući držao je visokopodignuto odličje i vrištao: Tata, vidi je!

A nakon te prve, medalje su se samo nastavile nizati. Jozo je danas viceprvak BiH, a Jure prvak. Na pitanje bore li se između sebe, kažu da sada više nisu, ali se to nekoliko puta dogodilo dok su bili mlađi.

Ranije smo se znali natjecati između sebe, ali to je bilo sve više nego borba dvaju boraca, znao nas je i sudac upozoravati da se borimo ili će nas isključiti s natjecanja, ali to smo sada riješili, Jure je ‘uzeo veću kašiku’ i sad se više ne natječemo u istoj kategoriji, on je sada teži, kroz smijeh pričaju.

Dok nam pričaju o natjecanjima, Jozo odlazi po medalje i ulazi u sobu s kutijom u kojoj je stotinjak odličja s raznih natjecanja. Na pitanje je li to od obojice, kroz smijeh govore da je to samo od jednoga i donose drugu kutiju u kojoj ih je još stotinjak. Svaki pokazuje svoje i kažu da, iako se pomiješaju, znaju koja kojem pripada.

Nedavno su trebali ići na Europsko prvenstvo do 23 godine u Crnoj Gori, ali iznos koji su trebali platiti bio je previsok za njihove roditelje, s obzirom na to da odlaske na sva natjecanja plaćaju oni. Unatoč dobrim rezultatima, nikada nisu dobili nikakvu potporu institucija. Jure je trebao ići kao državni prvak, a Jozo kao viceprvak.

S obzirom na to da prvaci države mogu ići na svjetska natjecanja, po rezultatu smo mogli ići, ali financije nam to nisu dopuštale. Da nam je sponzor bio bolji (kroz smijeh gleda u oca), mogli smo. Pet puta sam bio reprezentativac BiH, a trenirke nikad dobio nisam, majice, kape, apsolutno ništa. Bez obzira na sve, džudo volim i koliko god budem mogao ići na treninge i natjecanja, ići ću. Bez obzira koliko se tijekom dana nakupi negativne energije, stresa ili ljutnje, kad odem na trening sve se to isprazni i to je jedna fenomenalna stvar kod ovoga sporta. A tu su i druženja na natjecanjima gdje se upoznaje veliki broj sportaša s kojima se, i nakon natjecanja, nastave druženja, govori nam ovaj mladi sportaš.

Briga i troškovi puta tri

I dok su danas trojke Zovko odrasli dečki i djevojka, roditelje smo upitali kako je izgledalo odgajati tri bebe s obzirom da je i oko jedne previše obveza.

Od njihovoga rođenja sve je bilo komplicirano, ali zanimljivo i činilo nas je sretnima. Rodili su se s malom težinom, Jozo, koji je bio najmanji, dva tjedna je dulje ostao u bolnici i imao je svega 1.400 grama. Za to vrijeme mi smo bili kod rodbine u Zagrebu. Kad je i on otpušten, po nas su došli muž i njegov brat sa sadašnjom suprugom jer djecu nismo mogli dovesti u jednom autu. Ivana, koja se rodila najteža, kući je stigla sa stricem i strinom, a dječaci s nama. Kad su porasli, bilo je pravo umijeće držati ih na oku kako im se nešto ne bi dogodilo. Obično bismo dvoje, koji su bili življi, stavljali u kolica, a ono koje je taj dan bilo mirnije u hodalicu. A u kolicima je najčešće bio Jozo koji je, iako najmanji, bio najživahniji. Kad bismo ga stavili u krevetac, nekako bi se prebacio u krevetić brata ili sestre kako bi se igrao s njima, a prvi je i prohodao. Prvih par godina bilo je teško, ali čim su malo porasli, to je druga priča. Uvijek su imali društvo, igrali se zajedno, zajedno krenuli u školu – kaže mama Nada.

Tata Ivan kroz smijeh nam priča kako su ga pitali kad je kupovao pelene ima li neku trgovinu pa ih preprodaje jer je kupovao po tri ogromna paketa odjednom. Imati trojke je neizmjerna sreća, međutim, imati trojke znači da je svaki izdatak trostruk.

Sad trebaju polagati vozački ispit. Raspitivao sam se za cijenu i da njih troje polože vozački treba platiti 3.800 KM, i to s popustom na količinukazuje otac. A za koji dan stiže matura koja isto tako znači trošak puta tri. Ono što je zanimljivo je da su upisali različite škole, Jure medicinsku, Jozo elektro, a Ivana gimnaziju.

Ali roditelji ovih trojki ne žale se na izdatke i neizmjerno su sretni što su nakon sedam godina braka dobili djecu koju su silno željeli i bili bi jednako ponosni na njih da i nisu uspješni sportaši. Za kraj, Ivani, Juri i Jozi želimo sretan rođendan i još puno sportskoga i životnoga uspjeha.

(Večernji list | Ljiljana Vidačak)

6 komentara

Komentiraj: