Svjetska prvenstva 1930. – 1934. | Nogomet i politika: Od samih početaka

Bila je to luda ideja. Organizirati prvo Svjetsko nogometno prvenstvo na drugom kraju svijeta, usred ekonomske krize, bez kvalifikacija, bez jamstava da će itko doći. A opet – sve se to dogodilo.

Urugvaj, srpanj 1930. Trinaest nacija, 18 utakmica, 70 golova i jedan novi sport koji osvaja planet.

---

Portal Jabuka.tv donosi vam serijal o svjetskim prvenstvima u nogometu kroz povijest.

---

Europa je bila duboko u ekonomskoj depresiji. Putovanje brodom do Montevidea trajalo je deset dana, bez treninga, bez normalnog života, bez sigurnosti da će radnik – nogometaš po povratku naći posao.

Engleska se nije ni pojavila iz “prestižnih razloga”. Njemačka i Danska odbile su nastup zbog kontroverzi oko profesionalnih igrača. Jedno je vrijeme izgledalo kao da nijedna europska reprezentacija neće prijeći Atlantik i da će prvo Svjetsko prvenstvo propasti već na startu.

Na kraju su ipak stigle tri europske momčadi, nijedna od njih nije bila među elitom kontinenta. Austrija, Mađarska, Italija, Španjolska, sve su bile odsutne.

Urugvaj je ekonomski pomogao gostima koji su se ipak odvažili na put, a grupna faza uvedena je upravo zato da momčadi koje su prevalile toliki put odigraju barem dvije utakmice.

“Los Ichachos” iz Jugoslavije

Usred svega toga pojavio se jedan neočekivani junak turnira – mlada Jugoslavija.

S prosječnom dobi ispod 22 godine, bila je to najmlađa momčad na turniru. I odmah u prvoj utakmici, na stadionu Parque Central u Montevideu, dočekala je Brazil, tada još daleko od velesile, i pobijedila 2:1. Urugvajska publika odmah ih je zavoljela i nadjenula im nadimak “Los Ichachos” – momci.

Iza kulisa, međutim, vladala je politika. Jugoslavija je godinu dana ranije preselila sjedište nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd, a Zagrebački podsavez zabranio je igračima iz hrvatskih klubova nastup na Svjetskom prvenstvu, iako su neki od njih bili standardni reprezentativci.

U Urugvaj su otputovali samo igrači srpskih klubova.

Unatoč tome, momčad je prošla skupinu i izborila polufinale. Tamo ih je dočekao domaćin Urugvaj. Rezultat nije odražavao stvarnu igru, Jugoslavija je povela, potom joj je poništen gol čudnom sudačkom odlukom, a dva urugvajska gola priznata su u krajnje upitnim okolnostima.

Domaćin je prošao dalje, a Jugoslavija je završila na trećem ili četvrtom mjestu, utakmica za broncu nije se igrala, pa su tu poziciju dijelili s američkom reprezentacijom.

Finale koje je razorilo susjedstvo

Finale je donijelo ono što se očekivalo, urugvajsko–argentinski klasik, isti dvoboj koji se godinama ranije igrao u olimpijskim finalima.

Pred više od 80.000 ljudi na Estadio Centenariou, iako je službeni broj posjetitelja iznosio 68.346, Argentina je povela 2:1 i izgledalo je kao da će uzeti trofej. Urugvaj je preokrenuo na 4:2 i proglašen je prvim svjetskim prvakom u povijesti.

Slavlje? Kratko. Argentinski igrači primali su prijetnje smrću već prije utakmice, navijači su doživjeli maltretiranje, a po povratku kući frustracija se pretvorila u vandalizaciju urugvajskog veleposlanstva u Buenos Airesu. Vlada je prekinula diplomatske odnose sa susjedom. Zbog jedne nogometne utakmice.

Argentinac Guillermo Stábile završio je turnir kao najbolji strijelac s osam golova.

Četiri godine i jedna velika uvreda

Urugvaj je bio prvi domaćin. Italija drugi. Ali između tih dvaju prvenstava stajale su četiri godine, jedan ocean, i jedna velika uvreda.

Kada su europske momčadi 1930. odbile put u Montevideo, Urugvaj je pobijedio sam i to zapamtio. Četiri godine kasnije, kada je red došao na Europu, branitelj naslova jednostavno nije došao.

Urugvaj je odbio sudjelovati u znak prosvjeda, ako vi niste dolazili k nama, nećemo ni mi k vama. Argentina je stigla, ali s amaterskom momčadi, kao svojevrsni iskaz nezadovoljstva.

Bilo je to Svjetsko prvenstvo koje je od prvog dana nosilo teret politike.

Il Duce i njegova utakmica

Italijom je vladao Benito Mussolini, osnivač Serie A i čovjek koji je u nogometu vidio savršeno propagandno oruđe.

Stadioni su nosili imena fašističkih organizacija, finale se igralo na Stadio Nazionale PNF, gdje kratica PNF nije označavala ništa sportsko, nego Partito Nazionale Fascista (Nacionalna fašistička stranka).

Šesnaest momčadi, osam gradova, jedan format, isključivo nokaut–sustav. Bez grupne faze, bez druge šanse. Izgubi i idi kući. I bez Britanaca, koji su još 1920. napustili FIFA-u i nisu se namjeravali vraćati samo zbog neke nove smotre.

Nije trebalo dugo čekati na drame. Mađarski su igrači nakon poraza od Austrije opkolili suca i javno ga optužili da ih je namjerno oštetio.

Četvrtfinale između Italije i Španjolske ušlo je u povijest kao jedna od najbrutalnijih utakmica ikad odigranih, borba na granici fizičkog obračuna, s nekoliko tučnjava na terenu i španjolskim vratarom Zamorom koji je bio toliko izmrcvaren u prvoj utakmici da u ponovljenoj, sutradan odigranoj utakmici od nule, jer u to doba nije bilo penala, nije ni mogao igrati.

Sudac koji je večerao s Mussolinijem

A onda je tu bio sudac Ivan Eklind.

Šveđanin koji je večerao s Mussolinijem uoči utakmice Italija – Austrija. Isti sudac koji je zatim sudio finale, iako je za taj susret bio određen belgijski sudac. Jesu li odluke na terenu bile slučajnost? Povjesničari se spore, ali okolnosti govore same za sebe.

Nekoliko ključnih igrača talijanske momčadi – Monti, Orsi, Guaita, Demaria – nisu ni bili Talijani podrijetlom, nego naturalizirani Argentinci i Urugvajci. Mussolini je htio pobjedu i pobrinuo se da je ima čime izboriti.

Finale u Rimu

U Rimu, pred 47.000 gledatelja, Italija i Čehoslovačka odigrale su finale koje se nije predalo bez borbe. Čehoslovačka je povela u drugom poluvremenu i izgledalo je kao da će neočekivano okruniti turnir. Italija je izjednačila i odvukla utakmicu u produžetke. U petoj minuti produžetka Angelo Schiavio postigao je odlučujući gol za konačnih 2:1.

Sedamdeset golova u samo 17 utakmica, 4,11 po utakmici, učinilo je talijanski turnir jednom od najefikasnijih smotri u povijesti natjecanja. Najbolji strijelac bio je Čeh Oldřich Nejedlý s pet pogodaka.

Dva svjetska prvenstva, dvije sasvim različite priče. Urugvaj 1930. bio je avantura, improvizacija koja je uspjela, turnir ljubavi i strasti koji je uspostavio tradiciju. Italija 1934. bila je nešto drugo: organizirana, hladna, politički natopljena smotra u kojoj je pobjednik bio poznat i prije nego što je udarena prva lopta.

Saznaj više o povijesti svjetskih nogometnih prvenstava

(www.jabuka.tv | Foto: Wikipedia)