Svibanjski partizanski zločini nad hrvatskim narodom u BiH

U svibnju mjesecu uvijek se sjetimo žrtava Bleiburga. On nas podsjeća na teške rane hrvatskog naroda, koje sve do danas nisu u potpunosti zacijelile.

Bleiburg i križni put koji je uslijedio postali su nepresušan izvor novih istraživanja i otkrivanja komunističkih zločina koji su se dugi niz godina vješto skrivali. Jer kada je 1945. godine službeno završen Drugi svjetski rat nisu prestajala ubojstva Hrvata.

Partizanske jedinice na čelu s Josipom Brozom Titom nastavile su svoj krvavi osvetnički pir ubijajući Hrvate bez suđenja. Također, dugo vremena manipuliralo se brojem žrtava, no istraživanja, koja su započela 90–ih godina prošlog stoljeća i pronalazak sve većeg broja grobnica, pokazuje kako se brojka ubijenih kontinuirano povećava te činjenica kako su komunističke vlasti pod svaku cijenu htjele sakriti istinu i razmjere svog zločina, piše Hrvatski Medijski Servis.

Represija koja se vršila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, dosegnula je svoj vrhunac u prvim godinama poratne, novostvorene Jugoslavije. Najteži oblik represije, zasigurno je bila fizička koja se očitovala u osnivanju logora, mučenju te pogubljenju bez sudskog postupka.

Osim toga, svatko tko se izjasnio kao politički neistomišljenik nakaradne politike „bratstva i jedinstva“ i Tita, proglašen je državnim neprijateljem, završio bi na montiranom sudskom procesu i zatvoru. Kad se tome dodaju četnički zločini nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.), a koji su bili sve samo ne slučajni, već su planirani i bili sastavnim dijelom vojnih i političkih ciljeva četničkog pokreta, vide se tek razmjeri stradanja ukupnog hrvatskog korpusa.

Hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovine u Drugom je svjetskom ratu doživjelo tešku sudbinu. Jer brojni su Hrvati stradali kao žrtve četničkih i partizansko-komunističkih zločina. Prema podacima koje je iznio Željko Raguž, bivši ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, govoreći o hrvatskim žrtvama istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću 2021. godine podsjetio je kako je istočnoj Hercegovini je rađeno više istraživanja.

Istaknuo je kako je najozbiljnije od njih objavljeno u knjizi „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ autora Stanislava Vukorepa, Ivica Puljića i Đure Bendera.

Tijekom višegodišnjih istraživanja utvrđeno je 4515 stradalih Hrvata, među njima zarobljenih vojnika te civila: žena, djece… To je u odnosu na broj Hrvata u istočnom dijelu Hercegovine 17% stradalih. S

Stradali su na tom području i Muslimani i Srbi. Muslimani od četničkih zločina, Srbi od ustaških zločina, ali su najveće razmjere imali ipak zločini nad Hrvatima iz razloga što je talijanska fašistička uprava, u okviru tzv. „druge zone“, nastojala opstruirati funkcioniranje vlasti NDH, a na taj način hrvatsko stanovništvo na tom dijelu ostavila bez zaštite i izložila ga stradanjima od postrojbi koje su na tom području imali Srbi i Muslimani.

Slično je bilo i u Bosni. Primjer je Travnik, a najveće stradanje Travnika i njegovih stanovnika se desilo za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane Titovih partizana. A o njima se malo zna i rijetko se javno spominju.

Crkva i samostan su doživjeli tragičnu sudbinu 1945., kada su partizani zapalili velebno vjersko središte, a u požaru su izgorjeli arhiv, knjižnica, umjetničke zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje. Oko 10 tisuća partizana srpske 6. ličke brigade i bosanskog korpusa su prvi puta napali grad Travnik 15. studenog 1943., a grad je branilo 2,5 tisuće hrvatskih branitelja – katolika i muslimana.

Nakon što je taj napad odbijen, partizani su zatražili pomoć saveznika, koji su u zračnom napadu 4. siječnja 1944., na grad bacili 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika. Travnik se potom nalazio pod partizanskom blokadom sve do 19. listopada, kada su partizani izvršili novi napad jačim snagama raznih divizija i 22. listopada 1944. su ga uspjeli osvojiti.

Travnik je tada bio prepun izbjeglica koje su se bojale partizana. Zauzimanjem Travnika je uslijedio partizanski pokolj civila i zarobljenih hrvatskih vojnika. “Narodno-oslobodilačka vojska“ je odmah, još na bolničkim krevetima, poubijala 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre.

O tom pokolju je svjedočio i p. Maslać koji je išao iza ubojica i davao odrješenje umirućima. Sve zarobljene hrvatske vojnike, partizani su svukli do gola pa ih zaklali. Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dana 24. listopada 1944. su ubili oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika, na način da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore.

U knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“, svjedok Čedo Kobić svjedoči da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.

Msgr. Ivan Bilić je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zločina. Nakon što su časnike razdvojili od vojnika, šest časnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale časnike su ubijali dvoje po dvoje sljedeća dva dana.

Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-ero njih je ostalo živo. Tijekom tzv. „čišćenja“ grada, osam dana i noći se po Travniku čula povremena pucnjava. Partizani su pretraživali kuću po kuću i tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je bio iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbližem prostoru. Tada se računalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, žena i djece.

Partizani nisu dali sljedećih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali naredbu: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’ Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova.

Msgr. Bilić ističe, da je zbog takvog čudovišno zločinačkog postupanja partizana, Travnik praktički popločan ljudskim kosturima. Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. Živi su ostali samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama.

Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliću kasnije ispričao sve što se u vojarni događalo i kakva je bila sudbina zarobljenika. Dana 8. siječnja 1945., hrvatske snage su bile zauzele Travnik od, ali su partizani 22. veljače 1945. opet povratile kontrolu nad gradom. Za vrijeme ponovnog partizanskog osvajanja grad do temelja izgorio, a partizani su 22. veljače 1945., ubili 13 profesora i učenika Isusovačke gimnazije u Travniku, brojne civile i vojno osoblje.

Koliki su razmjeri stradanja Katoličke crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je prije nekoliko godina predočio vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine, smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH.

Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Sarajevska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti 5 posto.

Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi.

Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. godine nalazio u inozemstvu. Unatoč tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, proglašeno blaženim.

A činjenica je kako se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti, već se radilo o planiranoj likvidaciji, a kao dokaz nalazimo u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe, iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakva suđenja i na najbrutalniji način. Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina.

Nije stoga čudo što je Tito se prema listi britanskog Daily Maila, nalazi na 13. mjestu rang-liste masovnih ubojica 20. stoljeća. U društvu je s Mao Ce Tungom, Josifom Visarionovičem Staljinom i Adolfom Hitlerom.

Britanski list navodi da je Tito odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, uglavnom političkih protivnika. Profesor američkoga sveučilišta Stanford, Piere Scaruffi je na svoj popis Najvećih zločina 20. stoljeća (The Worst Genocides of the 20th Century, 2008.) na temelju činjeničnih podataka uvrstio Josipa Broza Tita među petnaest najvećih zločinaca u 20. stoljeću.

Također, barata podatkom o ubojstvu najmanje 570.000 ljudi. Gunnar Heinsohn, njemački profesor sa sveučilišta u Bremenu, u svojoj knjizi Leksikon genocida (Lexikon der Völkermorde,1998.) također Tita karakterizira kao jednog od najgorih svjetskih zločinaca 20. stoljeća.

Podsjetimo, Josip Broz Tito bio je komunistički diktator i masovni ubojica. Na čelo Komunističke partije Jugoslavije došao je nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao. Tada je ubijeno po Staljinovom nalogu kompletno vodstvo Komunističke partije i stotine viđenijih članova, a na čelo Partije došao je misteriozni Tito. Na vlast dolazi 1945. i bio je doživotni predsjednik Komunističke Jugoslavije i države Jugoslavije vladajući kao diktator.

Dužni smo stoga u svakoj ovakvoj prilici ponavljati činjenicu kako je za vrijeme progona pod komunističkim režimima, prema različitim izvorima, tijekom dvadesetoga stoljeća ubijeno oko 100 milijuna ljudi.

(www.jabuka.tv)