Splićanka odlučila javno zahvaliti svom junaku s Pazara

Premda bi brojni prokomentirali da je ovakva gesta dužnost svakog čovjeka, problem je što na brojne lijepe stvari koje se u današnje vrijeme dogode gledamo s velikim oduševljenjem, kao da više ne postoje, kao da smo među brojnim pokvarenim voćem pronašli jedno koje je savršeno zrelo, dovoljno tvrdo i idealno slatko, piše Slobodna Dalmacija.

Ova priča o voću i poštenju važna je da se sjetimo kako još uvijek možemo vjerovati ljudima i kako među masom ljudi u kojoj se krećemo postoji osoba koja vas ne poznaje, a pomoći će vam. Takvo nešto je doživjela naša sugovornica Ana Butier, koja je odlučila preko novina zahvaliti čovjeku koji joj je doslovno spasio mjesec.

Naime, nedavno je Ana na splitskom Pazaru izgubila novčanik, u moru voća, povrća i štandova koje je obilazila, trebalo se sjetiti gdje bi novčanik uopće mogao biti. Ono što je najgore, baš taj dan je odlučila ponijeti veću količinu kako bi platila račune.

– U novčaniku je bilo oko 600-700 kuna i nešto sitno sa strane, od čega sam kupovala na Pazaru. Osim toga tu je bila osobna iskaznica, pokazna karta, zdravstvena iskaznica i vizitke s kontaktima koji su mi potrebni. U svakom slučaju sam se prepala, jer mi se to nikada u životu nije dogodilo – ističe naša sugovornica.

Kaže da ju je zbunio poziv na mobitelu, jer se javljala dok je plaćala voće koje je kupila. Tako je umjesto u torbu, novčanik naslonila na štand i otišla.

– Dok sam pričala na mobitel vidjela sam da je puno ljudi iza mene čekalo na red kako bi kupili nešto, pa sam se pomakla od da ne smetam. Razgovarala sam na mobitel i otišla do drugog banka kako bih još nešto kupila, a kada sam htjela platiti, shvatila sam da nemam novčanik – kaže Ana, koja se odmah nakon toga vratila na štand na kojem je već bila i gospodin Krešo Gabrić joj je vratio novčanik.

– On je mogao reći da ga nema. Iza mene je bilo puno kupaca, mogli su ga i oni pokupit, uglavnom, nije morao biti tako pošten, ali je bio, i na tome sam mu iznimno zahvalna – ističe naša sugovornica.

Premda je Ani ovo bila velika usluga i znak poštenja, gospodin Krešo ne pronalazi puno riječi kojima bi prepričao taj dan. Običan, kao i svaki drugi, jer se gotovo svakodnevno događaju takve situacije na Pazaru.

– Ljudi se često vrate po novčanik i dokumente, ali se po ključeve nitko ne vraća. Njih znam čuvat po dva-tri miseca, al’ se ljudi ne site di su ih ostavili, kad bi znali možda bi se i vratili. Skoro svakodnevno nam se dogodi da nekome ostane novčanik, samo pogledamo dokumente da znamo pripoznat osobu kojoj ćemo vratit izgubljeni novčanik.

Znao sam da je njezino, jer je u tom momentu bila sama. Drago mi je da sam ja primijetija taj novčanik, jer često ne vidim da su ljudi nešto ostavili, pa onda to pokupi sljedeći kupac – kaže nam Krešo Gabrić, prodavač kojem višak pažnje i ne godi toliko, ali eto, što se mora nije teško.

Ističe da se svim njegovim kolegama na Pazaru gotovo svakodnevno dogodi takva situacija i kad god pronađu nečiji novčanik, vrećicu ili ključeve, uvijek će vratiti.

Lijepo je znati.

(www.jabuka.tv)

Komentiraj: