Slovom od Rame do Međugorja

Kako prenijeti na list papira doživljaj hodočašća kad je često naš jezik siromašan da opiše čudo Božjeg djelovanja! Treba iskusiti i doživjeti, osobno! Zato zaputi se, dragi čitatelju, kroz ove rečenice i kreni na put do kraja svakog slova. Možda probudi u Tebi želju da budeš dio ovog milosnog hoda sljedeće godine od Rame do Međugorja.

Osobna iskustva i svjedočanstva su primjeri koji potiču. Možda će i ovaj primjer ramskih hodočasnika upravo to biti, a onima koji su sudjelovali za uspomenu, pored slika, neka ostane i ovaj „kratki“ opis puta u koji su uklopljeni doživljaji više nas hodočasnika, piše Božana Nikolić za rama-prozor.info.

Zajednička molitva 7 Očenaša, Zdravo Marija, Slava Ocu i jedno Vjerovanje već daju poticaj i okrjepu. Lagano put pod noge, krenusmo svi ko jedno. U srcu molitva: Bože, daj da svi izdržimo. Prolazimo kroz Podbor, Ploču i Mlušu-prva ramska sela; netko se i probudio pa sa velikim zvučnikom i pjesmom Zdravo kraljice mira, zdravo majko ljubavi, kao da motivira nas sve i hrabri: samo tako do cilja. Na lokalitetu Brana odmor je prvi. Tu nas čekaju naši Prozorani. Njima bliže starim putem preko Borovnice bilo.

Oni koji su prvi put na ovom hodočašću ne znaju što ih sada čeka, a mnogi poslije rekoše to je najteži dio puta. Popeti se na Maglice, izazov je pravi. Tko to preživi, može se cilju nadati. Na krivini jednoj do Maglica stoji Ante Bošnjak i njegova žena, teško sve zapamtiti pa im drugima sad imena ne znam. Ante u indvalidskim kolicima s osmjehom na licu, zahvaljujemo im na okrjepi koju nam pružaju; a oni vele: „Kad ne možemo ići, barem ovo malo možemo za vas učiniti.“ Tako to biva, dariva tko srca ima. Ante, nisi Baksuz, ti si ljudina prava! Kilometar hoda molitva naša za vas neka bude.

Lakše se uz predah dalje kreće. Na Maglicama jutro, razdanilo se veće. Čeka pun stol osvježenja; domaćih kolača i kava. Kažu da je to kod Krivića – ljudi ne žive tu; ali ljubav čini čuda. Potegli neki i iz Njemačke da nam se pridruže. Sjeli, odmorili, doručkovali, a logistika – pratnja naravno da nas prati.

Uzeli samo osnovne stvari jer nas čeka put preko Vrana. Treba stići do Divinog groba. Korak po korak, prolazimo stazama, puteljcima, preko pašnjaka, kroz šume i livade. Pozdravljaju nas ptice nebeske, cvijeće sa livada kao da se okrenulo prema nama pa nam se smješka. Eh, nikad veće trave nije bilo. Nekima je i preko ramena. Gazimo kao vojnici, jedan iza drugog. Utabali stazu za sljedeću godinu.

Zadivljeni onim što vidimo. Nismo svjesni gdje živimo, koje prirodne ljepote svoga kraja ne doživljavamo. Ma kakve švicarske Alpe. Put kroz Vran nosi susret sa stablima. Neka uspravno stoje, zdrava. Neka stabla privlače pogled, stoje suha, mrtva, ali ipak imaju svoju ljepotu.

Neka kao da nam prave prepreke pa preskači preko njih, provlači se, pazi da ne zapneš; litice ispod, moraš paziti kuda gaziš.

Nešto može i iskočiti, pa eto kažu poskoka. Svi na oprezu, zgazi otrovnici glavu momčina hrabra. Molitva na usnama mnogima, neki u svojim mislima. Nekako još svi pojedinačno mole; jer velika je ovo skupina, a mikrofona nema. Red je velik, pa se prvi i zadnji kraj hodočasnika ne može ni čuti. Zato su tu naši vodiči; legenda Josip i nasmijani Marko. Motorolu nose, prate da svi idu pravim putem. Umor se osjeća. Sreća pa smo kroz šumu i granje išli dobar dio puta. Vrijeme ugodno, ne prži sunce pa se može. Svi se radujemo našem ručku. Stižemo na Kedžaru našoj Divi. Tu je mjesto dužeg počinka i okrjepe. Ručali, pogledali stanje s nogama. Već se javili prvi žuljevi na nogama, no sad će biti lakše. Nema predaje, duh zajedništva tjera nas dalje. Došla i PRO TV, snimaju nas sve. Hvala što nas prate.

Neka kao da nam prave prepreke pa preskači preko njih, provlači se, pazi da ne zapneš; litice ispod, moraš paziti kuda gaziš.

Nešto može i iskočiti, pa eto kažu poskoka. Svi na oprezu, zgazi otrovnici glavu momčina hrabra. Molitva na usnama mnogima, neki u svojim mislima. Nekako još svi pojedinačno mole; jer velika je ovo skupina, a mikrofona nema. Red je velik, pa se prvi i zadnji kraj hodočasnika ne može ni čuti. Zato su tu naši vodiči; legenda Josip i nasmijani Marko. Motorolu nose, prate da svi idu pravim putem. Umor se osjeća. Sreća pa smo kroz šumu i granje išli dobar dio puta. Vrijeme ugodno, ne prži sunce pa se može. Svi se radujemo našem ručku. Stižemo na Kedžaru našoj Divi. Tu je mjesto dužeg počinka i okrjepe. Ručali, pogledali stanje s nogama. Već se javili prvi žuljevi na nogama, no sad će biti lakše. Nema predaje, duh zajedništva tjera nas dalje. Došla i PRO TV, snimaju nas sve. Hvala što nas prate.

Različiti ljudi na ovom hodu, različite profesije, struke i pozivi, različita mjesta iz kojih su došli; iz Hrvatske, Njemačke; neki uzeše i godišnji, a imali smo i jednog simpatičnog „uljeza“ koji će nam, vjerujemo zet biti. Došao u Ramu da s nama hodočasti preko svog Ljutog Doca u Međugorje. Gospa neka mu usliša sve molitve. Svi ostali hodočasnici su Ramljaci od glave do pete.

Makadamom pa onda asfaltom stigosmo do Hajdučkih vrleti. Napokon miris kave i okrjepa hladnim sokom. Ljubazno osoblje sretno što nas vidi pitaju za umor, za žuljeve, čine sve što mogu da nam put ugodnijim učine. Put se nastavlja dalje. Hodamo asfaltom do Blidinjskog jezera. Kiša opet učinila svoje. Malo nam zamrsila pute pa moramo hodati duže. Moramo okolo njega. Koji metar, kilometar kažu da je ove godine duže nego prošle. Slijedi pogled prema Gospi Snježnoj jer tu stići treba. Prolazimo pored jezera, susrećemo ljude koji rade na svom polju, pitaju za umor i zdravlje. Radost čitamo im u duši što nas vide. Dolazimo pred kuću jednog starog dida, a naši mladi ko mladi, zbijaju šale. Kaže mu jedan: „Dide, zar si još živ?!“ Ma mudrost je to stara, pa did mudro mladosti i odgovara. „Neće Bog da šalje ulaznu! Zdravlje služi me još. “Napili se, osvježili, a onda uspon od Snježne Gospe prema Barama gdje se nalazi kuća Ante i Koviljke Mihalj. Moram priznati da je to zahtjevan dio puta. No, nastavljamo dalje.

Kad osjećaš da ne možeš dalje, da trebaš odmora, gledaš druge kako gaze, gledaš sve i sam sebe tjeraš, moram brže i bolje, pa nek bole noge, koljena i prepone. Nitko nije sam, grupirani polako, svatko prati nekoga, pa i osobe koje jedva se kreću. Ne ostavlja se sam nitko. Hvala Bogu na tome. To je kršćanstvo. Kad ne možeš, i kad si zadnji, nisi sam. Prati te netko i ti nastavljaš uz svog brata Šimuna dalje.

Hvala organizatorima na tome. Lijepo su posložili sve. Pa tko voli, nek izvoli! Pravila se poštovati treba. Znaju oni kako je teško kad si zadnji, kako je toj osobi žao što ne može dobro hod pratiti pa malo zaostaje. Koja je tu ljubav na djelu! Pojedini hodočasnici, sve mladići ko mladice mlade i djevojke, ostaju namjerno iza naše Ruže i Marine. Neka se ne osjećaju same.

Što se dogodilo na kraju ovog puta s njima, saznat ćete na kraju ovih rečenica kad stignemo do Međugorja. Milosno je, pročitajte stoga.

Napokon odmor prije štala u Klancima gdje ćemo prenoćiti. Šator je već razapet. Spreman da nas pod vedrim nebom primi. Zahvalni Bogu za prvi dan. Vele iskusni da je sve ostalo lakše. Tu smo večerali što se našlo u našoj opremi. Kava u kući Koviljke Mihalj i krevet u kućama za najstarije osobe, kako i dolikuje. Ekipa u šatoru smjestila se u vreće za spavanje na goloj ledini. Nije bitno što je trava vlažna, što osjećamo miris ovaca, bitno da skupimo snagu za sutra. Krunica u rukama i molitva na usnama prije počinka. Pregledaju se žuljevi, posipa dječjim puderom, zacjeljuju se rane sve za sutrašnji dan. Nebo se naoblačilo, grmi i sijeva, koja kapljica kiše udara u šator. Eh Bože, kiša sada može-mislimo u sebi. No, Gospa nas svojim plaštem štiti pa se i kiša predomisli.

Utonuli u noć, svi, kao, spavaju. Čulo se noćno hrkanje, šuštanje, lavež pasa, rikanje krave, ovce, ptice i zrikavci; netko je morao i povraćati od muke, netko izaći vani radi nužde. No, svi mi spavamo i ništa ne čujemo, odmaramo. Ujutro buđenje prije zore, na noge lagane, spremanje stvari, umivanje iz boce. Nastavlja se dalje uz miris ovaca koji nosimo sa sobom za uspomenu i baš nam je fino.

Ništa nam ne smeta, mirišemo na ljubav i zajedništvo. Tijekom dana toliko znoja da čovjek luči, mnogi su tek saznali. Cijediti potkošulju mnogi su mogli. Koriste se kreme za sunčanje, piju se andoli od 300, ibuprofeni, voltareni, različite stvari za osvježenje, magnezij-i put tako može lakše teći.

Kroz brda i planine, uzbrdice i nizbrdice, uskim, kamenitim, travnatim stazama prolazimo. Molimo Boga da kiša ne padne. Jutro je ugodno, svježe i vjetrovito. Ma to Gospa tjera od nas oblake. Nosi kišu negdje gdje je potrebna.

Uz našu logistiku i pratnju nastavljamo dalje. Na putu se učimo poniznosti i skromnosti. Susrećemo ljude koje ne znamo, a svi su opet naši. Sjedneš, odmoriš. Drugi prolaze. Pitaju kako si, može li se, a ne znaju ti ni ime, znaju da nam je samo možda ovo hodočašće nit koja sve nas spaja.

Tri dana hodimo u mislima sa samima sobom, gledajući prirodu oko sebe, gledajući i tražeći Boga, slažući kockice svoga života. Prebiremo po srcu, rovarimo po sebi, svojoj sadašnjosti i prošlosti, često na rubu fizičke iznemoglosti, kušnje, da sam znao/znala ne bih krenula, dodijalo, ne mogu, što nisam automobilom, kud sam krenula-mislim u sebi. Tako duboko disanje, misliš da ćeš izdahnuti, koja kušnja! Da odustanem?! Ma kako ću od sramote, kako od želje! Slušamo naše vodiče; stani-kreni-čekaj dok stigne i zadnji-stani u vrstu, dvoje po dvoje, čekaj dok dođu svi, ne ostavljaj smeće, pokupi za sobom, pjevaj, moli-učimo se poslušnosti i poniznosti, razumijevanju i prihvaćanju.

Kako je i njima bilo teško sa svima nama; mislili su na svaki detalj, a opet nisu htjeli biti tako nametljivi. Pustili svima na volju, neka moli glasno tko potrebu osjeti. A kad netko krene s krunicom, pridruže se svi i zajedno mole. Prolazimo opet makadamom, prekrasnom šumom, dok sunce se diže visoko i pomalo prži. Utom eto laganog povjetarca tijelo da okrjepi. Stanica prva drugoga dana odmora mjesto je imenom Planinarski dom na Bogodolu, a mi se smještamo pored planinarske kuće/doma; u velikoj hladovini. Stigli oni brzog hoda i sat prije zadnjih. No, vremena za odmor tu za sve ima. Uspjelo se i malo skinuti s oka, nasmijati, provjeriti žuljeve, provjetriti noge. Brinemo se jedni za druge, kako si, bole li noge? Nastavljamo dalje radujući se kraju dana; znamo da nas čeka Polog i okrjepa na putu do konaka. Prvo kroz Grabovu Dragu. Tu strpljivo obitelj jedna čeka; okrjepa kava i lubenica, ma ništa više nam i ne treba.

Stiže auto s reklamom vode Leda. Dva čovjeka izlaze, kažu poslao ih šef. Kad kroz priču, vlasnik Lede prolazeći autom vidio nas. Osjetio potrebu napiti nas. Eto vode Lede na dar. Bog neka uzvrati mu na tu ljubav. Nikad ne bio žedan, uvijek žedna napojio.

Pozdravljamo se jer moramo dalje. Kažu odmor sljedeći kod velikih hrastova. Tko li je sve pod njima odmarao, jer stoljećima hladovina su prava. Zastadosmo malo radi odmora. Bojimo se kiše, stižu nas oblaci, pođe grmjeti i sijevati. Ljudi, eto kiše! Moramo dalje! Puhnuo je silan vjetar, ne bojte se! To Gospa poslala vjetar u leđa pa nas goni kao maglu.

Preletjeli brdo prije Pologa lomeći grane ispred sebe, a gazeći kamenje ispod sebe. Spuštanje niz brdo bilo je čak i bolno, žuljevi su već mnogima na nogama. Guramo dalje, veselimo se kavi u Pologu. Spustili se u Polog, selom prolazimo, susrećemo ljude iz Pologa u čijim očima vidimo suze i radost. Idu nam u susret, pitaju kako smo. Donose osvježenje, muž i žena s vodom i sokom nude okrjepu. Drugi opet nose jabuke i banane, uzmite, okrijepite se; kako smo se samo osjećali počašćeno, a onda u kafiću posebno nešto.

Ljudi velikog srca dočekali svoje zemljake, jer mnogi iz Pologa su porijeklom iz Rame. Uštipci, palačinke, pršut, voće i kolači koje su vrijedne ruke domaćica brižno pripremile. Bog neka blagoslovi njihovu dobrotu. Htjeli su naši domaćini da se za njih pomolimo, tražili 10 Zdravo Marija za žene, a mi smo dodali tome još 10 Očenaša za njihove muške glave. Sljedeće godine, ako Bog da, zajedno u kafiću molimo svi zajedno. Malo smo bili „sramežljivi“ započeti molitvu, zato obećavamo sljedeće godine krunica zajednička za Polog cijeli. Hvala vam do neba, dragi mještani iz Pologa. Neka vas čuva Gospa iz Međugorja.

Put treba ići dalje, kako ćemo i što ćemo sad; rijeka Lištica zbog obilnih kiša nikad veća u ovo doba. Nude se domaćini da nas kamionom prevezu, no odluka je pala. Ljudima smo ionako na teret, podnijet ćemo i tu žrtvu hodočašća, pa bosih nogu s patikama u rukama preko Lištice koja nam je ledila krv u petnim žilama. Koji osjećaj!

I opet put pod noge, treba prijeći ravno polje između Pologa i Ljutoga Doca. Gazimo u redu jedan iza drugoga. Opet pazimo da nitko ne ostane. Zaštekalo koljeno, pa svi čekaju s nestrpljenjem da stigne i onaj zadnji pa da svi zajedno uđemo selo. Poslaše logistiku da našu Ružu džipom do sela nekoliko stotina metara dovezu.

U Ljutom Docu čekaju dobri ljudi s večerom i konakom. Miriše gulaš na daleko. Osmjeh na licima domaćina. Pozdravljamo se svi i rukujemo, iako se mi mnogi s njima ne znamo. Osjetimo ljubav, imamo povjerenja. Bože, hvala ti na dobrim ljudima koji se pobrinuše svima nama za tuširanje i konak. Gospa neka blagoslovi vaše obitelji, vašu ljubav prema nama. Pokazali ste djelom da ste ljudi koji imaju srce jer velika je stvar pripremiti večeru za 85 ljudi. Materijalni troškovi su sigurno veliki, ali od bilo kakvog materijalnog, pokazali ste da je ljubav najveća i najmoćnija. Hvala našem Ljutom Docu! Svanulo zadnje jutro hodočašća, na okupu svi, spremamo se kroz duboku hladovinu, put od Ljutog Doca prema Čitluku. Ushićenje i radost rastu.

Neopisivo je riječima kako ljudi žele da svratimo kod njih i njihovih obitelji. Tradicija se nastavlja. Svraćamo na jutarnju kavu i hladnu okrjepu u kafiću kod Ante Vučić. Pjesma se čuje, mladost poskakuje, Bogu i Gospi se zahvaljuje. Mnogima su oči pune suza. Susret je to radosti, mira i zajedništva. Zapjevalo se i uz harmoniku. Za to se pobrinuli vodiči, zamolili našeg Krešu pa je i harmonika bila u automobilu. Stara majka suze pušta gledajući ovu radost i pjesmu, i u nama budi suze i sjećanje na naše babe i ostarjele majke. To je slika obitelji, majka je sa sinom, a ne u staračkom domu. Hvala bako na ljubavi koju nam svojim suzama pokaza. Grleći tebe zagrlila sam svoju pokojnu babu.

Nastavljamo dalje, cestom, malo teško držati se reda, uska cesta za 85 hodočasnika. Raširili se po sredini, a strpljivi vozači čekaju da prođu hodočasnici, kao da znaju da su mnogi od njih Rumbočani.

Pjesma se lagano pjeva, sliježu se već dojmovi, srce počinje jače da kuca, korak po korak, približavamo se našem Dinku. Ma prezime ne treba mu ni spominjati, to je naš Dinko iz Čitluka, pozna ga cijela Rama. Hvala Gospe na našem Dinku i cijeloj obitelji Juričić. Dolazimo s pjesmom, radosna srca. Ma pričalo se putem o dobroti našeg Dinka. Eh, da nas je više kao što je naš Dina.

Radost na licima domaćina, nismo znali da nas tu čeka tolika dobrota. Pozdravlja svakog hodočasnika ponaosob, a nekima suze rone, ne mogu da ih suzdrže. To je onaj osjećaj kad se nebo sa zemljom spoji, nešto dotakne čovjeka pa se neka milost posebnih suza na licu vidi. Najljepša su prijateljstva koja Bog i Gospa spoje, a to se događa u ovoj obitelji godinama. Na balkonu stara majka plače, gleda svoje Ramljake kako po tko zna koji put svraćaju u njezin dom. Hvala stara majko što nam rodi Dinka, a njegova vrijedna žena u kuhinji nadgleda da sve štima. Izljubi je Dinko umjesto nas 100 puta.

Svaki put iznenadi Dinko s nečim. Ovaj put pripremio Dinko pravi odbor za doček, pozvao našeg provincijala fra Jozu Grbeša-pa nas još više tjera da suze kaplju iz oka. Nismo to zaslužili, da nas dočeka jedan provincijal, a opet presretni kada znamo da je rođen u našoj Rami, i to u Kovačevom Polju.

Načelniče Čitluka, Marine Radišiću, hvala Vam što ste i Vi bili na dočeku. Hvala Vam i na onom drugom, znate Vi i mi na što mislimo. Neka ostane naša tajna, Gospa neka nagradi Vašu dobrotu. Pozlatila Vam se sva načelnička djela! Dođite nam za Malu Gospu!

Ručak pravi, radost zajedništva, susreta, i ljubavi. Prije ručka molitva za blagoslov, a tko će drugi nego naš fra Jozo. Gospi hvala što s nama podijeli još koju rečenicu. Hvala Vam, dragi fra Jozo, što ste nas svojim životnim primjerom potaknuli i tog trena učili da ne zaboravljamo kosti svojih pradjedova. Znamo mi gdje je Podbor, i groblje u Podboru, i gdje leže kosti i vaših i naših pradjedova; podcrtali ste i ukazali nam još jednom kako je povijest Ramljaka teška i bolna. Nismo Vas prekidali da Vam kažemo da molimo i hodočastimo i za ljepšu i svjetliju budućnost našeg kraja.

Da, trebamo znati prošlost svoga kraja, ali Vi ste primjer kako Ramljaka ništa ne može slomiti. Možda je zato Rama i prepoznatljiva po križu, uz patnju, stradanje i muku, opet je tu Svjetlo, opet je tu Nada. Sve spojeno u križu. Neka Vas čuva Gospa Međugorska i Ramska! Kad su Vas izabrali hercegovački franjevci, i pozvali iz dalekog svijeta, zovemo Vas i mi u Ramu, dođite nam i budite u zemlji svoga oca i svojih pradjedova.

Uslijedio je obilan ručak. To su marljive ruke sve servirale, narezale, s ljubavlju ispekle. Za svaku narezanu šnitu kruha, svaku narezanu rajčicu, postavljeni tanjur i vilicu, ispečeni komad mesa, hvala velika do neba. Hvala svakom pojedincu koji je pomogao pri realizaciji ovog susreta zajedništva na bilo koji način. Hvala dragi Brotnjaci na iskazanoj ljubavi. Ljubav je veća kada se dijeli! Radujemo se vašem dolasku za Malu Gospu, pa opet neka se ljubav umnaža. Zahvaljujemo i nastavljamo dalje put Međugorja.

Opet po sredini ceste. Gazimo vrući asfalt, pjesma na usnama. Stižemo kod naših Ostojića! Domaćin, ljudina dobra! Kako ne bi i bio kad svake godine srce svoje dijeli s Ramljacima hodočasnicima. Na dar svakom hodočasniku knjiga o Međugorju i Gospina slika. Hvala Zvonko Ostojiću, na toplini i ljubavi, tvoji smo dužnici. Pozdravi nam staru majku koja nas s balkona sa suzama ispraća.

Hodimo dalje, preko prometnice pa kroz polje. Opet nešto nevjerojatno. Poslije polja, kuća jedna, ispred nje na asfaltu ispisana sva naša imena, njih 85. Ma tko se to potrudio! Kažu naša Marlena iz Čitluka! Hvala anđele naš, jedan korak hoda neka bude od svih nas za blagoslov tebe i obitelji tvoje. Uistinu nevjerojatno! Poslije imena naših, poruka Međugorja ispisana: MIR, MIR, MIR. Isuse, neka bude MIR!

Cilj je na vidiku, zamislite što se sada događa. Osobe koje su cijelim putem bile zadnje, jer fizički nisu mogle pratiti među prvima tempo hoda, sada ih stavljamo na čelo. Imaju čast prvi kročiti u dvorište i pred Gospin kip. Bravo ekipa koja si nam čuvala leđa. Bravo Ruže, cvijeće naše, i koljeno tvoje izdrža do kraja. Prolaznici u automobilima gledaju nas, mašu, ispunjeni nečim posebnim. Dobro fra Jozo reče, hodočasnici imaju nešto mistično u sebi.

Uistinu očito tako su djelovali i oni ramski hodočasnici koji su hodili i utabali stazu svojim sinovima i kćerima. Debane naš, ne zaboravljamo te! Znamo da s ponosom gledaš svog Matu! Čuo si ga do neba kako glasno pred tvojim Međugorjem pjeva, a pokojni Mile gleda s ponosom svoga košarkaša Antu. Mile i Deban stričevići biše. Pokojna braća Ćališa, očevi pok. Debana i pok. Mile vide sada da su posijali dobro sjeme. Molili smo za naše pokojne, za ove ljude posebno sjećanje neka bude!

Još malo pa smo stigli. Kao vrhunac da se očekuje u nekom filmu ili priči. Opet pjesma, glasno da se čuje do neba. Hvaljen Isus, Marijo, hvaljen Isus Majko naša draga, došli smo te pozdravit, iz sveg srca proslavit- kao prava Gospina djeca, a tako su nas učili i naši stari; reci „Faljen Isus i Marija“. Pljeskaju ljudi, gledaju i plaču, plačemo i mi, ponosni, sretni, a najviše Bogu i Gospi zahvalni, ugledali crkvu svetog Jakova, zaštitnika hodočasnika, došli smo ti Majko draga, iz grla se ori.

Oko kipa skupila se ramska dica, u miru i tišini, započeli molitvu znakom križa, riječima „Gospe draga, došla Tebi tvoja Rama.“ Čuje se jecaj, čuje se plač, Milost i Blagoslov se spušta s visina; zahvaljujemo na hodočašću, molimo za blagoslov našeg hoda, naših obitelji, molimo za blagoslov nad našom Ramom.

Pridružili nam se u molitvi svi; 7 Očenaša, Zdravo Marija, Slava Ocu i jedno Vjerovanje. Zahvaljujemo na kraju Bogu na svim dobročinstvima. Uslijedilo je zajedničko slikanje, jer ponekad čovjek živi od uspomena. Mediji su tu također, žele čuti dojmove i iskustva.

Molili smo i za one koji će čitati, gledati naše hodočašće. Mnogima znamo da su i sada oči pune suza. Možda će naša svjedočanstva potaknuti nekoga da nam se pridruži i da osjeti što je prijeći 120 kilometara, jer važan je susret sa sobom, s čovjekom i Bogom, a Majka poziva svakog čovjeka. Koliko ih još nije taj poziv čulo, strpljiva i blaga, čeka i tebe da se na Majčin zov odazoveš.

Vrijeme je da se pripremimo za sv.misu. Zauzimamo mjesta u klupama, a kako se bolje pripremiti za sv.misu, nego se ispovjediti. Tako je i bilo. Vrhunac cijelog hodočašća sv.misa, a misu predvodio, pogodite tko, naš fra Jozo. Pronađite tu propovijed i poslušajte. Međugorje je nada Europe! Bogu je sve moguće! Kako susreti mijenjaju!

Neka ovaj susret i hod promijeni sve nas hodočasnike na bolje da svojim životnim primjerom svjedočimo ono što smo svjedočili na putu od Rame do Međugorja. Stoga neka Mir zavlada u svakom ljudskom srcu, u cijelom svijetu. Ne čekajte, odvažite se na hodočašće! Ne čekajte, otvorite svoje srce pozivu Majke koja sve zove da otvorimo vrata svoga srca Njezinome Sinu. Ne zaboravite, vrata se otvaraju iznutra. Na vama je! Sutra već može biti kasno!

Na kraju ostaje još jednom zahvala dragom Bogu, Gospi Međugorskoj i Ramskoj, svim dobročiniteljima koji su nam olakšali put i hod na bilo koji način. Ako sam u tekstu nekoga izostavila, nije namjerno. Njima blagoslov još veći!

Ako smo koga uvrijedili putem, sablaznili nečim, neka nam oprosti.

Preostalo mi samo reći 85 puta hvala ekipi koja je bila dio ovog zajedništva. „Ljudi, vi niste normalni! Ukrali ste komadić moga srca.“

Kao i naša Marlena i ja ću navesti imena onih koji su bili dio ovog hoda mira, zajedništva i ljubavi:

1. Ante Šakota – najstariji hodočanik, 21 put hodočastio
2. Stipo Ćališ
3. Ivana Galić
4. Toni Galić
5. Stipe Galić
6. Dario Galić
7. Marinko Galić
8. Ana Sičaja
9. Josipa Brkalo
10. Antonela Uložnik
11. Željo Galić
12. Stipo Bošnjak, naš SB
13. Ana Knežević
14. Marija Franjić
15. Katarina Franjić
16. Ruža Nikolić
17. Božana Nikolić
18. Ante Vidović
19. Branimir Krešo, naš harmonikaš
20. Andrija Glibo
21. Ivan Vidović
22. Ankica Perić
23. Kate Nevistić
24. Magdalena Nevistić
25. Marija Nevistić
26. Marija Peran
27. Vedrana Jelić
28. Josip Jelić
29. Marijana Bošnjak
30. Mario Lasić, iz Ljutog Doca
31. Andrijana Džolan
32. Martina Džolan
33. Katrina Petrović
34. Darinko (Sarajlić) Vladić
35. Josip Pločkinjić
36. Božo Beljo-Boća
37. Ivan Bilić-Šibi
38. Jakov Bilić
39. Slavica Budimir
40. Marinko Beljo
41. Marko Ćališ
42. Monika Bošnjak
43. Ružica Bošnjak
44. Niko Šarčević
45. Ana Jukić
46. Anđa Kapčević
47. Mato Ćališ
48. Danijel Ćurdo
49. Hrvoje Šimunović
50. Stjepan Zadrić
51. Iva Beljo
52. Tomislav Nikolić
53. Ivan Bošnjak
54. Hrvoje Bošnjak
55. Mijo Bešker
56. Toni Anić
57. Antonia Marić
58. Ana Jukić
59. Ruža Ćališ
60. Josipa Antunović
61. Mario Antunović
62. Nikola Lončar
63. Ante ĆAliš
64. Danijel Džalto
65. Nevenka Horvatić
66. Ante Jeličić
67. Kruno Džalto
68. Jure Topić
69. Ljuban Džalto
70. Lucija Dragić
71. Dragana Dragić
72. Milenko Dedić
73. Vlado Dedić
74. Veselko Milićević
75. Anica Milićević
76. Anica Milićević
77. Matea Milićević
78. Tomo Babić
79. Ivan Šarčević
80. Marina Grbeš
81. Marko Lončar
82. Ilija Uložnik
83. Marija Franjić
84. Ivan Čuljak
85. Božica Zelenika

(www.jabuka.tv)