Slapovi u Kongu nose ime Zrinski: Čovjek koji im ga je dao umro je tražeći zlato u Hercegovini

Dragutin Lerman upravljao je dijelom Konga i pregovarao s afričkim poglavicama u ime belgijskog kralja, a posljednje je dane proveo tražeći rudno blago po hercegovačkim brdima i umro zaboravljen u Kreševu.

Hrvatski istraživač, kartograf i putopisac jedan je od rijetkih ljudi s ovih prostora koji je u 19. stoljeću stupio u srce Afrike, a iza sebe je ostavio nešto neočekivano: slapove usred Konga kojima je dao hrvatsko ime.

Dragutin Lerman rođen je u Požegi 24. kolovoza 1863. godine, u brojnoj obrtničkoj obitelji s čak šesnaestero djece. Trgovački je zanat izučio u Budimpešti, a već kao tinejdžer pokazivao je nemiran, pustolovni duh, navodno je pješice prevalio put do Hamburga i Londona pa se vratio kući.

Sve se promijenilo 1882. godine. Ne navršivši ni dvadeset godina, Lerman se s prijateljem Karlovčaninom prijavio za ekspediciju u Kongo, a 4. rujna te godine obojica su u Bruxellesu predstavljena slavnom istraživaču Henryju Mortonu Stanleyju. Već nekoliko dana kasnije Lerman je bio na brodu prema ušću rijeke Kongo.

Tek je kasnije postalo jasno čemu je ekspedicija zapravo služila. Bio je to pripremni pothvat belgijskog kralja Leopolda II., čiji je cilj bio osnovati privatno kolonijalno carstvo u Kongu, uprava koja je na tom području, prema podacima Hrvatskog etnološkog društva i Etnografskog muzeja u Zagrebu, odnijela gotovo deset milijuna života.

Stanleyev čovjek od povjerenja

Stanley isprva nije bio osobito impresioniran mladim Hrvatom, smatrao ga je najneiskusnijim članom skupine. No Lerman se brzo nametnuo. Mnogo prije ostalih svladao je nekoliko domorodačkih dijalekata, uključujući svahili, pa mu je Stanley povjerio komunikaciju i pregovore s plemenskim poglavicama.

Stanley je o svojem štićeniku poslije zapisao rečenicu koja se i danas rado citira:

Nijedan mi se nije tako neiskusnim učinio kao Lerman, a sad ga cijenim kao odličnog suradnika.

Lerman je o svojoj misiji razmišljao s ponosom. Prijatelju Juliju Kempfu pisao je, neposredno prije polaska, riječi koje otkrivaju kako je sam doživljavao svoj odlazak:

Osobito sam sretan što u ovakvoj međunarodnoj ekspediciji zastupam svoju dragu domovinu Hrvatsku. Mnogi drže da pretjerujem, ali ja sam duboko uvjeren da u Kongo ne odlazim iz obijesti ili sebičnosti.

Između 1882. i 1896. Lerman je u četiri navrata boravio u Africi i ondje proveo, prema procjeni Matice hrvatske, oko 3.000 dana. Upravljao je istraživačkim postajama, sudjelovao u kartiranju nepoznatih područja i bilježio običaje starosjedilaca. Zbog iznimnih zasluga belgijska ga je vlada imenovala generalnim povjerenikom za istočni Kwango, dio današnje Demokratske Republike Kongo.

Slapovi koji nose ime Zrinski

Najneobičniji trag Lerman je ostavio na karti. Istražujući porječje rijeke Kouilou-Niari u današnjoj Republici Kongo, 1882. naišao je na velike slapove i nazvao ih Slapovi Zrinski (Zrinski chutes), u čast hrvatske plemićke obitelji Zrinski, Nikole i Petra Zrinskog.

Zahvaljujući Lermanu, na zemljopisnim kartama Konga toga doba našlo se više toponima s hrvatskim imenima, a njegovi su kartografski prikazi kasnije ušli u službene zemljovide te kolonije.

Kako su se ti slapovi zvali prije njega, nije zabilježeno, što i nije neobično za to doba. Kao što suho primjećuje i enciklopedijski zapis o rijeci Kouilou-Niari, kod ovakvih kolonijalnih imenovanja lokalna imena i lokalno znanje redovito su se zanemarivali.

Njegove su zasluge prepoznate i kod kuće. Narodnom muzeju u Zagrebu darovao je zbirku od 493 predmeta afričke tradicijske kulture, koja danas, prema Muzejskom dokumentacijskom centru i Etnografskom muzeju u Zagrebu, čini najvrjedniji dio Odsjeka izvaneuropskih kultura tog muzeja. Svoja je putovanja opisao i u dvjema knjigama, Listovi iz Afrike (1891.) i Novi listovi iz Afrike (1894.), koje je priredio i tiskao njegov prijatelj Julije Kempf.

Pad, dugovi i bijeg u Bosnu

Po povratku u domovinu 1896. Lerman se oženio i postao ravnatelj požeške Pučke štedionice. No ono što je preživio u afričkim džunglama slomilo ga je kod kuće.

Život mu je krenuo nizbrdo kada mu je, kako navode izvori, bliski čovjek i bankovni činovnik pokrao veću svotu novca i pobjegao u Ameriku. Dugovi su ga zatrpali, a supruga se vratila imućnom ocu jer Lerman više nije mogao osigurati materijalnu stabilnost obitelji. Pokušavao se izvući radeći i u Parizu, ali bez uspjeha.

27. listopada 1912. stigao je u Kreševo, gradić u središnjoj Bosni, svoje posljednje prebivalište. Ondje je, slijedeći tragove starih saskih rudara, tragao za napuštenim nalazištima zlata i drugim rudnim bogatstvima, nadajući se da će se obogatiti i časno vratiti u Požegu.

Tragom zlata po Hercegovini

Lermanova potraga za rudom nije se zaustavila na Bosni. Prema istraživanju objavljenom u znanstvenom radu o Lermanovu boravku u Hercegovini, tijekom posljednje godine života intenzivirao je istraživanja rudnih ležišta upravo na hercegovačkom području.

Od Rudarskog satništva za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu pribavio je brojne koncesije, a među rudama za kojima je tragao bili su bakar, mangan, zlato, kositar i barit. Do same eksploatacije, međutim, nikada nije došlo, Prvi svjetski rat i dalje je trajao, donoseći nestašicu eksploziva, radne snage i novca, a Lerman je ubrzo umro.

Pokopan ispod kreševske lipe

Dragutin Lerman umro je u Kreševu 12. lipnja 1918. godine, u 54. godini, iscrpljen od malarije i posljedica tropskih groznica koje je donio iz Afrike. Otišao je osiromašen, daleko od slave koju je uživao u Belgiji i europskim novinama.

Prema vlastitoj želji, pokopan je u osami ispod kreševskih lipa, a sprovod su mu priredili njegovi rudari. U oporuci je ostavio dirljivu posljednju volju:

Želim biti sahranjen na najčedniji način ondje gdje umrem. Želim da usade na sredini groba mojeg mladu lipu, i neka ju tjelesni ostaci moji hrane, a marne pčelice neka sabiru s moje lipe cvijeta slatki med, kojim neka ljudi slade život svoj.

Lipa je, kažu oni koji su posjetili njegov grob, ondje i danas.

Junak i sudionik mračnog doba

Lermanova priča dugo se pripovijedala kao romantična pustolovina hrabrog Hrvata u egzotičnim krajevima. No noviji povjesničari upozoravaju da je njegov životopis neodvojiv od kolonijalnog projekta Leopolda II., jednog od najmračnijih poglavlja europske povijesti.

Lerman je domorocima pristupao s neuobičajenom ljudskošću i poštovanjem, učio njihove jezike i bilježio njihovu kulturu, ali je istodobno bio dijelom sustava koji je tu istu zemlju nemilosrdno iskorištavao.

Upravo ta dvojnost čini njegovu priču složenijom, i istinitijom, od pukog mita o slavnom istraživaču.

Njegovo ime nije posve izblijedjelo. Svojim je primjerom nadahnuo braću Mirka i Stjepana Seljana, hrvatske istraživače koji su početkom 20. stoljeća kartografirali Afriku i Južnu Ameriku. A daleko u Kongu, na rijeci Kouilou-Niari, slapovi i dalje nose ime jedne hrvatske obitelji, spomenik čovjeku rođenom u Požegi koji počiva pod lipom u srcu Bosne.

(www.jabuka.tv | Foto: Wikimedia Commons)