ŠKRIPARI.ORG: Sarajevo, prosinac 1997.

Jedna priča ispričana od momaka koji su bili u Sarajevu još dok se osjećala ona neka psihoza prošlog vremena. Sama priča nema puno klasičnih  navijačkih elemenata ali u ovoj priči je ispričano ono kroz što navijači prolaze svojim odlascima na utakmice. Znači sama avantura, adrenalin, neizvjesnost, snalaženje, druženje, uživanje ali najbitnije  pojavljivanje tamo gdje njihov klub igra  bez obzira na okolnosti i bez obzira na sve ostalo. Pročitajte priču Sarajevo, prosinac 1997.

Ovo je prvi odlazak Škripara u Sarajevo, išla su samo nas dvojica ali bilo je baš odlično, inače na turniru su igrali pored Širokog još Dinamo, Hajduk, Željezničar, Sarajevo i Napredak. Te godine smo mi imali dosta jaku malonogometnu ekipu pa se išlo gore da taj turnir i osvojimo, ali nismo i to samo zbog toga što je Hajduk pustio Sarajevo, tako da se mi nismo plasirali u finale.

Kada smo se dogovarali hoćemo ići gore bila je prisutna doza ajmo reći neke neizvjesnosti jer ipak išli smo po prvi put tamo gdje nitko s ovih prostora nije bio , bili smo nešto ranije u Kiseljaku pa nam ipak nije bio prvi put da idemo prema sjeveru al s ponešto već stečenog navijačkog iskustva Sarajevo nam se tada činilo kao dobro mjesto za odličnu zajebanciju (kasnije se pokazalo da nismo pogriješili). Dogovor je brzo pao i krenuli smo u još jednu navijačku avanturu u pravom smislu riječi jer bila su nas samo dvojica, nismo imali puno love, nismo imali gdje spavati… Pođemo stopirati dan ranije i jako brzo uštopamo ni manje ni više nego novinare koji su isto išli gore, lagano cijelim putem piva, standardno prepričavanje navijačkih doživljaja i u laganom ritmu dolazimo u glavni grad BiH . Kako smo već u putu nešto kemijali oko spavanja tako smo uspjeli iskemijati jednu sobu u hotelu Grand (jedan od prvih obnovljenih) u kojemu su bili smješteni svi, ali pokazalo se da nam ta soba nije niti bila potrebna jer nam je uglavnom služila samo za tuširanje pošto nismo spavali nikako.

Ostavimo stvari u sobi i spustimo se do šanka (na kojem smo proveli  najviše vremena idućih dana i večeriju) i tada počinje ono što nas je pratilo ta nepuna tri dana, znači velika količina alkohola i zafrkancije. Brzo su neki ljudi „skontali“ odakle smo tj. da nismo „domicilna raja“ a bili smo im valjda zanimljivi, malo po malo i oko nas se skupila ekipica momaka koji su radili u hotelu kao konobari ili kao osiguranje i počele su nove runde pića , uz navijačke priče i obostrano informiranje. Zanimljivo je da su svi bili navijači Željezničara.
Odaju nam priznanje što smo došli i odmah navode da ne bi trebali brinuti za sigurnost ali to je nama već tada bilo zadnje o čemu smo razmišljali. Pada dogovor za narednu večer, idemo van da osjetimo noćni život Sarajevskih ulica. Jutro smo dočekali budni i nismo ni pomišljali spavati, sam turnir se igrao u Skenderiji a mi smo bili u skupini s Hajdukom i Sarajevom. Turnir smo dobro počeli pobjedili smo Hajduka tako da smo tu noć imali još jedan razlog za slavlje, sutradan smo igrali neodlučeno  s Sarajevom i onda je Hajduk pustio Sarajevo tako da smo mi igrali za treće mjesto sa Željom. Inače atmosfera na tribinama nije bila loša na jednoj strani su bili Manijaci kod koji se moglo vidjeti i dosta šalova Hajduka, Dinama pa i Hrvatske reprezentacije a na drugoj Horde Zla, kasnije se pokazalo da su Manijaci i navijali za naše klubove kad su igrali protiv Sarajeva. Možda zbog predhodne noći ali i činjenici o simpatijama prema našim klubovima meni su se više svidili Manijaci .

Pri povratku u hotel skužimo da su u istom svatovi, ljudi nas doslovce kindapirali i uveli u iste, pravi „bosanski tradicionalni svatovi“ i mi u njima skoro na mjestu mlade i mladoženje, luda kuća, sreća da smo se ipak na vrijeme sabrali i sjetili da smo dogvorili izlazak van, a to ipak nismo htjeli propustiti. Te smo večeri po osjetili i čari noćnog života Sarajeva, momak iz osiguranja hotela odveo nas je do disco kluba Labirint i pod forom da smo igrači Dinama uveo unutra (jer koliko sam ja skužio muškarci su mogli ući samo i jedino s pozivnicama). Tako da je situacija u clubu itekako odgovarala , bilo je jako malo muškaraca a na našu sreću puno dobrih, ali jako dobrih cura,žena. E sada zamislite kako je to izgledalo nešto malo lokalnih tajkuna, ekipe iz krim miljea i šminkera i nas dvojica sa par momčina okolo nas u tom svemu. Svirala je naša glazba uglavnom uz strane hitove koji su se tada vrtili po MTV-u , da ne duljim ta nam je večer i bila najbolji dio posjeta Sarajevu, posle lude zabave par „blackouta“ jer su svi htjeli da popijemo piće s njima ili samo popričamo, ni sam nisam znao kako smo nekad ujutro došli do hotela.

Zadnji dan smo bili na nekim prijemima mada nam nije bilo ni do čega više J.  Izgubili od Želje u polufinalu, Dinamo je osvojio turnir. Na kraju mogu zaključiti da je ovo bilo zanimljivo gostovanje u kojem smo dobili uvid u navijačku scenu glavnog grada BiH , Manijaci su se pokazali kao bolji navijači, možda je tome pridonjelo i to što sam upoznao uglavnom Manijake ili što su bili nekako skloniji nama . U svakom slučaju bilo je odlično, neke nove kombinacije, neki novi uvidi u funkcioniranje jednog grada u kojem se još i tada osjećala „ratna psihoza“ ali i ono nešto malo drugačije, pravila i relacije oko svega i vjerovali smo da neće biti i posljednji put da smo otišli u Sarajevo.

(Skripari.org | Jabuka.tv)



6 komentara

  • haha di je iščupa, ja sam na ovo skoro zaboravio. sjećam se da su nam drugi dan uletili nešto sitno pokojni boškana i đela, ali sve nestalu u disku za po sata, sjećaš se taksiste u neka doba, nije mogao vjerovat da smo sa Širokog, “pa jel’ vas strah?” hahaha. Kad onda nisam Runju ubio za lovu što je pitao za dres Hajduka neću nikad. Dobra stara vremena… Šteta što je pola ostalo u magli pivske pjene

Komentiraj:

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.