Sjajna priča: Bili su susjedi pa se vjenčali i posvojili petoricu dječaka

Donosimo priču o dvoje ljudi koji su u mladosti živjeli kao susjedi. Onda se među njima dogodila ljubav, koja ih je dovela do Ljubavi, a ta Ljubav ih je prije malo više od dvije godine nagradila darom za kojim su toliko dugo čeznuli – roditeljstvom.

Njihovu priču zabilježila je Rašeljka Zemunović, a fotografije je snimio Marin Škarica.

Oboje su rođeni u Bosni, ali su zbog rata preselili u Zagreb i godinama su živjeli kao prvi susjedi. Međutim, tek se kasnije među njima dogodila ljubav, koja ih je dovela do Ljubavi, a ta Ljubav ih je prije malo više od dvije godine nagradila darom za kojim su toliko dugo čeznuli – roditeljstvom. Postali su roditelji petorice dječaka.

Za portal Bitno.net ispričali su potresnu priču o svim izazovima s kojima su se suočavali na tom putu.

Mario: Odrastao sam bez oca. Prvih petnaest godina života, dok sam još uvijek živio u Gradačcu u BiH, taj nedostatak nisam toliko osjećao, jer sam djetinjstvo proveo u predivnom selu, okružen ljubavlju majke, bake i ujaka, ali i idiličnom prirodom. Onda je došao taj nesretni rat. Moja obitelj je izbjegla u Zagreb, gdje sam, budući da su se moji ujaci odselili u inozemstvo, odjednom postao jedini muškarac u obitelji, a s time i preuzeo brigu o svojoj obitelji. Dok su moji prijatelji imali očeve koji su ih mogli braniti i izvlačiti iz nevolja, ja sam sve probleme morao rješavati sam. Kroz pubertet sam prošao relativno mirno, jer zbog silnih obaveza nisam imao vremena za buntovništvo i nekakve lude provode. U Zagrebu sam upisao srednju Ugostiteljsko-turističku školu i školovao se za kuhara. Tjedan dana nakon mature pronašao sam posao u struci i idućih desetak godina bio sam jako zaposlen. Što se pak vjerskog života tiče, u Bosni sam redovito odlazio u crkvu, pohađao vjeronauk i primio sve sakramente, ali u Zagrebu nisam zadržao tu naviku. Kada sam se zaposlio, došao sam do prvog novca, počeo sam “bećariti” i odvojio se od Crkve.

Biološkog oca prvi put sam vidio u petoj godini života. Stric me je doveo do njegove kuće, ali otac nije pokazao nikakav interes za mene. Nije htio prići i upoznati me. To me je jako povrijedilo. Idućih tridesetak godina više nisam htio čuti za njega. On je za mene bio potpuni stranac. Međutim, kada sam upoznao svoju suprugu Ivanu, stvari su se polako počele mijenjati. Najprije sam se vratio sakramentalnom životu, počeo promišljati o kršćanskom oprostu i pristao na novi susret s ocem. Drugi put sam ga susreo prije šest godina. Gledali smo se oči u oči. Točnije, ja sam njega gledao direktno u oči, a on nikako nije mogao zadržati pogled na meni. Malo je gledao u pod, a onda sa strane. Oči su mu treperile od srama. Bio je strašno uplašen. U zraku se osjećala silna nelagoda. Premda sam ja velika pričalica, u tom trenutku, u susretu s tim preplašenim starcem, nisam mogao zucnuti ni riječ. Samo sam ga dugo promatrao. Tek kasnije sam shvatio da mi je drago što smo se upoznali. Ponajviše zbog toga što sam tada donio jednu važnu odluku: nikada neću iznevjeriti svoju djecu, pa čak i pod cijenu vlastita života.

Ivana: Moje se djetinjstvo također dijeli na ono prije i poslije rata u Bosni. Rođena sam 1984. godine u pobožnoj katoličkoj obitelji iz okolice Prijedora. Odrasla sam uz dvije mlađe sestre. Bezbrižno djetinjstvo prekinuo je rat koji je započeo kada sam imala samo osam godina. Odjednom se sve promijenilo: nismo smjeli izlaziti iz kuće, strahovali smo kada bi nam netko pokucao na vrata i ponekad smo spavali u šumi. U proljeće 1993. godine iz Prijedora smo izašli zadnjim konvojem i stigli u Hrvatsku. S vremenom smo u Zagrebu počeli graditi obiteljsku kuću.

Dvoje

Ivana: Moja obitelj sagradila je kuću pokraj Marijeve. Premda smo godinama živjeli kao prvi susjedi, ja sam se njega uvijek bojala. Sestrama sam govorila kako ga zamišljam kao opasnog tipa u kožnjaku i na Harley-Davidsonu. Nas tri bismo ga često promatrale kako kosi travu u dvorištu, a kada bi nas Mario ugledao, sve bismo se od straha razbježale po dvorištu. Jednom prilikom mi je njegova mama rekla: “Mala, ti ćeš biti moja snaha.” Ja sam samo mahnula rukom.

Mario: Na Ivanu sam dugo gledao samo kao na dobru djevojku iz susjedne kuće. Prema njoj, ali i njezinoj obitelji, osjećao sam poštovanje. Međutim, kada sam s vremenom prestao “bećariti” i izlaziti, uozbiljio se i promijenio način razmišljanja, shvatio sam da me privlači Ivanina iskrenost i neiskvarenost. Nisam mogao vjerovati da se polako zaljubljujem u “svoju malu susjedu”. U srcu sam osjetio kako bih kod nje mogao pronaći toplinu i razumijevanje, odnosno da je ona osoba s kojom mogu dijeliti dobro i zlo te da bi mogla biti moja supruga.

Ivana: Na prvom izlasku otišli smo u Samobor. Sjeli smo na kavu i idućih dvanaest sati razgovarali. Ubrzo smo se zbližili i jako zavoljeli. Vjenčali smo se nakon sedam godina, kada sam ja završila fakultet, jer moj otac nije dozvolio da njegove kćeri “kuću napuste bez diplome u rukama”.

Mario: Još od početka veze Ivana me je poticala na odlazak u crkvu, ali povratak sakramentima dogodio se tek nakon našeg vjenčanja. Naime, šest mjeseci nakon vjenčanja ozbiljno sam se razbolio. Naposljetku se ispostavilo da sam prebolio virusnu infekciju srca. U rizičnom stanju završio sam u bolnici. Liječnici su izjavili kako mi je srce bilo toliko oštećeno da sam zamalo završio na transplantaciji srca. Srećom, uspio sam se izvući, ali sam zbog posljedica bolesti završio u mirovini. U bolnici sam čitao knjigu fra Ive Pavića “Molitvom do zdravlja” i osjetio veliku želju za odlaskom u Šurkovac. Ondje sam doživio čudo: svećenik je položio ruke na mene, nakon toga sam počivao u Duhu i osjetio spokoj za kojim sam godinama čeznuo.

Ivana: Dva mjeseca nakon Marijeve bolesti, uslijedio je novi šok: završila sam na ginekološkoj operaciji. Liječnici su nam nakon toga rekli kako vjerojatno nećemo moći zanijeti prirodnim putem. Odmah su nam sugerirali potpomognutu oplodnju. Mi smo pristali. Bili smo u opasnoj zabludi jer smo mislili da je to samo jedan oblik liječenja. Osim toga, tada nismo imali vremena za ozbiljnije promišljanje. Stvari su se jednostavno počele događati jedna za drugom. Liječnici su poslali uputnice u sustav i krenuli s pripremama za potpomognutu oplodnju. Ja sam počela uzimati hormone. Odjednom smo se našli u začaranom krugu iz kojeg nismo znali izaći. Uopće nismo imali vremena za istraživanje katoličkog pristupa potpomognutoj oplodnji. Danas znamo da je to bilo pogrešno jer samo Bog može darovati život. Međutim, tada smo u strahu i panici slušali isključivo savjete liječnika koji su neprestano ponavljali da nemamo vremena za razmišljanje te da što prije moramo započeti s postupcima. Osim toga, da sam tada znala kakve ću fizičke, emocionalne i duhovne posljedice trpjeti, nikada se ne bih odlučila na potpomognutu oplodnju.

Mario: Ivana se tijekom tih postupaka jako promijenila. Postala je nervozna, nezadovoljna i razdražljiva. Sve joj je smetalo. Neprestano se pitala što je sagriješila i čime je zaslužila da ne može imati svoju djecu.

Sedmero

Ivana: Prijelomni trenutak dogodio nakon rođenja našeg nećaka Davida. Naime, kada je moja sestra ostala trudna, bez obzira na to što je to bilo prvo unuče, nitko se od članova moje obitelji preda mnom nije usudio pokazati radost. Moja sestra nije mogla sa mnom podijeliti sreću jer se bojala da će me povrijediti. Kada se maleni David rodio, Mario joj je svakoga dana pomagao i ubrzo se zbližio s bebom. Međutim, kada je David napunio pet mjeseci, oni su dovršili gradnju kuće i odselili se u drugi kvart. Mario je tada ostao bez svojeg Davida. Jedne večeri sam ga kod kuće zatekla u suzama. Ponavljao mi je kako su mu “uzeli Davida”. Tom prilikom mi je rekao kako nikada nije mogao pomisliti da će toliko zavoljeti dijete s kojim nije biološki povezan. U tom smo trenutku shvatili da želimo posvojiti. David se odselio početkom ljeta, a mi smo krajem toga ljeta započeli postupak posvojenja.

Mario: Srećom, nedugo prije toga u Hrvatskoj je izmijenjen zakon koji je znatno olakšao postupak posvojenja. Jer, da se zakon kojim slučajem nije promijenio, mi nikada ne bismo postali posvojitelji, ponajviše zbog godina, ali i stambenih te financijskih uvjeta.

Ivana: Moram priznati da smo u početku imali nekakav “američki san”. Htjeli smo bebu s kovrčavom “kosicom” i velikim plavim “okicama”. Međutim, želje su nam se s vremenom mijenjale. Shvatili smo kako bismo mogli posvojiti i starije dijete, a zatim i više djece, također i romsku djecu… Postali smo otvoreni za sve opcije. Od početka postupka, odnosno našeg pisma namjere, do posvojenja naših sinova prošlo je oko 22 mjeseca. Nikada neću zaboraviti taj petak. Bila sam na poslu kada me je nazvala gospođa iz jednog Centra za socijalnu skrb i rekla da ima djecu za nas. U množini. Nastavila je: “Radi se o petorici dječaka… Oni su biološka braća i ne bismo ih voljeli razdvajati.” Molila me je da ne prekidam telefonsku vezu i da je poslušam do kraja. Naposljetku je rekla kako moramo odlučiti do ponedjeljka.

Mario: Ivana me je nazvala kada sam završavao ručak. Pričala mi je o petorici dječaka… U početku sam mislio da se šali, a onda sam shvatio da je ozbiljna. U njezinu glasu osjetio sam kako je ona potpuno spremna na taj izazov, ali ja sam bio nesiguran… Uslijedio je težak vikend. Mislim da nas dvoje nikada nismo manje razgovarali. Ponašali smo se kao dva duha. Susretali samo se po kući i samo šutjeli. Nisam joj znao objasniti da se osjećam podijeljen: srce je govorilo “da”, ali razum se opirao… Bio sam uvjeren kako ću na nedjeljnoj misi dobiti odgovore na sva pitanja, ali iz crkve sam se vraćao još zbunjeniji… Ivani sam rekao kako nisam siguran možemo li nas dvoje preuzeti odgovornost za pet duša. Ona je u ponedjeljak ujutro otišla na posao, a ja sam valjda deset puta uzimao mobitel u ruke i zatim ga vraćao na mjesto. Oko devet sati ujutro napokon sam nazvao Centar i kazao da smo “načelno zainteresirani, ali i da trebamo više informacija o djeci…”.

Ivana: Kada sam čula da je Mario pristao, bilo mi je žao što na poslu nisam imala bocu šampanjca… Silno sam htjela proslaviti trenutak kada sam saznala da ću uskoro postati mama. Naši sinovi su tada imali 4 i pol, 8, 9, 10 i 11 godina. Prvi put smo ih susreli u jednoj udomiteljskoj obitelji. Mislili smo kako će to biti kratkotrajan susret kada ćemo im podijeliti čokolade i eventualno kratko popričati, ali naposljetku smo se zadržali čak tri sata.

Mario: Kada sam ušao u sobu i susreo se s pogledima petorice dječaka, izgubio sam dar govora. Stajao sam na mjestu i nijemo ih promatrao. Bio sam silno preplašen. Ne mogu ni zamisliti što se onda moralo događati u njihovim malim glavama. Za njih smo tada vjerojatno bili još jedni “neprijatelji”, dvoje nepoznatih ljudi koji su se pojavili kako bi ponovno promijenili njihove živote. Naime, oni su do tada već promijenili nekoliko udomiteljskih obitelji i mnogo vremena živjeli razdvojeni.

Ivana: U njih smo se zaljubili doslovce na prvi pogled i nismo mogli dočekati da se presele k nama. Dečki su najprije dolazili samo na jedno poslijepodne, zatim vikendima, a kada se procedura posvojenja napokon dovršila, uselili su se u našu kuću. To se dogodilo prije dvije godine. Nas dvoje smo bili oduševljeni, ali smo našu sreću trebali staviti u drugi plan i potpuno se posvetiti djeci. Naime, dječaci su imali potrebu ispričati sve što im se događalo u životu. Bile su to potresne priče, s kojima se često nismo znali nositi. Ponekad smo jedva čekali da oni odu u krevet kako bismo se mi isplakali. Nerijetko nisam mogla nastaviti ručati nakon što su nam oni za stolom ispričali neki mučan detalj iz svojega prijašnjeg života. Međutim, znali smo da s dečkima moramo otvoreno pričati o svim njihovim traumama. Ne želimo da oni žive u mržnji, nego da, poput Marija, jednom pronađu snage za oprost i potpuno ozdrave. Kao kršćani smo pozvani na opraštanje. Osim toga, nitko od nas ne zna pozadinu priče: možda njihovi roditelji nisu znali ili mogli drukčije? Možda su i oni u svojem djetinjstvu bili zlostavljani?

Mario: Možda će i naši dečki, poput mene, jednoga dana uzeti svoju djecu za ruku, pojaviti se pred biološkim roditeljima te im reći da su uspjeli. Nisu imali dobar početak, nije bilo lako, ali oni su unatoč svemu uspjeli…

Ivana: Ljudi nas često pitaju kako smo se osjećali kada su nam dečki prvi put rekli “mama i tata”. To se dogodilo na jednom od susreta prije njihova useljenja u našu kuću. Jedan od dečkiju je pitao mogu li nas tako zvati. Ja sam rekla da mogu. Naravno da mogu. Moj je odgovor bio sažet. Samo kratko “da”. Međutim, u sebi sam proživljavala buru emocija. Napokon sam dočekala trenutak o kojem sam toliko dugo sanjala.

Mario: Ivani sam nekada davno, prije nego što je postala mama, u šali govorio kako je ona najtiše stvorenje na svijetu. Međutim, sada se čuje deset kuća dalje. Vjerujem da svi koji imaju dječake u pubertetu znaju o čemu pričam. Naši dani su vrlo zahtjevni i stresni. Njihova odjeća se može pronaći u svakom kutu kuće, neprestano ih moramo tjerati da uče, ponavljati kako svatko od njih ima svoju četkicu za zube i da moraju pospremati stol za sobom. Međutim, ništa ne može zamijeniti onaj predivni osjećaj zahvalnosti na kraju dana. Taj osjećaj uslijedi nakon što se njih petorica potuku, pomire i onda ponovno potuku, pa nakon molitve smire u krevetima. Tada kažemo: “Bože, hvala ti! Hvala ti što je njihov dolazak potpuno promijenio naše živote. Oduzeo nam je komfor, mir i prostor za sebe, ali nam je donio predivnu galamu i primorao na žrtvu koja nas polako preobražava u bolje ljude.”

Ivana: Naši dečki se dugo nisu usudili sami uzeti hranu iz frižidera. U početku nisam mogla razumjeti taj njihov sram. Bili su gladni, obilazili bi oko frižidera, znakovito me pogledavali, ali nikada ne bi sami otvorili frižider i poslužili se hranom. Mislim da je to zbog toga što su u biološkoj obitelji, ali i kod udomitelja, živjeli pod iznimno strogim pravilima. Zbog toga sam dugo čeznula za onim trenutkom kada će se u našoj kući napokon osjećati slobodnima, kao u vlastitom domu. Onda sam napokon dočekala da jedan od naših sinova uđe u kuhinju, otvori frižider i napravi si sendvič. Na brzinu ga je pojeo, pozdravio me i odjurio u školu. Poslije sam se dugo zadržala u kuhinji razmišljajući kako je Bog sve ove godine dobro znao što radi.

(www.jabuka.tv/Foto: Marin Škarica)