U Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu otvorit će se izložba “Prolaznik u vremenu” Odeja Atića 30. lipnja 2021. u 19 sati.
Izložba ostaje otvorena do 30. srpnja 2021. godine.
Radujemo se Vašem dolasku, navode iz Franjevačke galerije.
Kontakt broj umjetnika Odeja Atića: 063/157-647; Kontakt broj povjesničara umjetnosti Tomislava Ćavara: 063/474-547
O izložbi povjesničar umjetnosti Tomislav Ćavar:
Odej Atić je diplomirao na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i crtež mu je glavno izražajno sredstvo. Crtežom prenosi široku paletu emocija i raznolikost tema, a u tehničkom i emocionalnom smislu ima jasan, siguran i definiran izraz.
U svojim radovima ide od jasnog, preciznog do dinamičnog, ekspresivnog crteža, kojim u par brzih poteza definira volumene, a opet u trenu prelazi u točkaste, apstraktne oblike u kojima se crtež potpuno gubi svodeći se na tisuće nasumičnih točki. Upotreba boje, ako je ima, obično je bikromatska i služi kao pozadina, te nikad crtežu ne oduzima primat.
Monokromatski karakter većine crteža nimalo ne umanjuje izraz, nego naprotiv, njegova snažna suptilnost sugerira kolorit. Kod polikromnih crteža koristi kolorit ekrana, umjetno svjetlo neonskih lampi, uklapajući svoje radove u suvremeni kontekst 21. stoljeća.
Prikaze organizira složenim vrtložnim kompozicijama, isprepletenim radnjama u različitim nivoima s različitim kontekstima. Simultanost događanja, nekoliko paralelnih radnji razbija kretanjem po temi, prelazeći iz jednog zasebnog konteksta u drugi, te stvaranjem cjelokupne slike, koju će okvir podloge za crtanje staviti u zajednički kontekst.
Crteži obiluju mnoštvom detalja i svojom sadržajnošću i organiziranošću čine suvremeni Horror vacui. Možemo reći da je složenost kompozicije reakcija na kaos svijeta u kojem živimo. U suvremenom svijetu sve je u pokretu, na ekranima se odmotavaju beskonačni frameovi, animacije, pop up prozori bombardiraju informacijama, ne dozvoljava se mogućnost duljeg zadržavanja na jednom sadržaju, konstantna je brza izmjena tema na svim medijima i uređajima.
U digitalnim printevima Odej stvara vlastitu mitologiju unutar fantastičnih svjetova u kojima nastupaju super junaci iz njegovog vlastitog svemira. U tim radovima je vidljiv istočnjački utjecaj japanskog stripa Anime i Manga posebno u erotskom kontekstu koji je spoj animalnog i ljudskog. U nekoliko radova se bavi temama rata te kroz apstraktne organičke oblike kreira nova, čudnovata bića iz mašte, koji dodatno doprinose mističnosti i dramatičnosti prisutnim u temama rata.
Prikazuje rat kao mračnu kategoriju ljudskog postojanja, njegove posljedice, besmisao učinjenog i duboko kajanje. Također u nekoliko radova obrađuje teme koje su flash backovi na vlastito djetinjstvo, slažući poput puzzli fragmente svog sjećanja u jednu kompoziciju koju uvezuje apstraktna izmaglica potisnutih emocija. U ilustracijama koje su u simbiozi s prirodom pojavljuje se prototip djevojke velikih očiju, dugih trepavica, idealnih mjera i tip mačo muškarca sa predimenzioniranom muskulaturom. Tu je prisutna transparentna edenska erotika koja nema ništa skrivenoga u sebi nego se sav njezin naboj nalazi na površini. Također su zanimljivi radovi u kojima se bavi urbanim žanr scenama, obrađujući teme u kojima su ljudi istrgnuti iz prirode i smješteni u ambijente industrijske revolucije.
Nalaze se u Cafeima, Kabareima, na koncertima i u opskurnim predgrađima i interijerima osvjetljenima električnim svjetlom. U prikazima noćnog života prisutna je profinjenost koja je na jedan ironičan način začinjena groteskom. Maskoidne, deformirane fizionomije, na čijim površinama puca linija, raspadaju se od amorala i neurednog života. To je najevidentnije u radu “Kraj zabave”, a krajnja groteska prisutna je u djelu “Vjenčanje” u kojoj mladenci gaze po blatu, uplovljavajući u bračnu luku, a mladenka, koja je inače simbol čistoće, odjevena poput prostitutke, predstavlja simbol prljave, urbane erotike koja nema veze s prirodom.
Mitologija i svijet iz mašte, super junaci, strojevi za masovno uništenje u ovom kataklizmičkom dobu Korona pandemije imaju itekako smisla, a pogotovo ako znamo da se u svijetu umjetne inteligencije strojevi sami uče bez utjecaja čovjeka i postaju svakim danom pametniji. Dominacija strojeva je možda jako blizu, a svijet poput onoga u Terminatoru kao da nam dolazi. Teme iz Odejovog realnog i virtualnog života, se isprepliću tako da nekad ne znamo granicu gdje završava irealno, a počinje realno. Svojom intuicijom umjetnik sugerira i ukazuje na postojanje paralelnog svijeta u kojem žive suvremeni pojedinci pod svojim avatarima i nicknameovima, uvodeći nas u novi “stvarni” virtualni svijet.
Biografija umjetnika:
Rođen je 11. siječnja 1988. u Mostaru. Završio Srednju umjetničku školu Gabrijela Jurkića u Mostaru 2006. Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu završio je 2011. u klasi prof. Mire Petrica. Godine 2011. dobio je nagradu Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti iz oblasti grafike.
Odej Atić (Razmišljanje o radu):
Kretanje radnje počinje iz mašte, povezujući se s događajem ili sjećanjem koje postaje dijelom priče neispričane riječima već isključivo likovima, teksturama. Svaka nova radnja, obično počinje crtanjem lika koji je pokretač ostalih događaja. Po meni, stvari koje se nisu dogodile u stvarnom životu imaju priliku biti ispričane crtežom – zamišljenim slijedom događaja kako bih ja, ili netko drugi, htio da se to dogodi.
Mislim da je otkrivanje sebe kroz umjetnički rad najiskreniji način (nekad i najbolniji) putem kojega se prikazujem javnosti. Stvaranje tekstura je zapravo proces koji oduzima najviše vremena, budući da se uvijek dodaju nove crte, oblici, za razliku od likova koji se uglavnom puno brže nacrtaju. Ne spadam u one koji pamte ideje, ljubomorno ih čuvaju čekajući pravi trenutak kad će ih upotrijebiti. Crtam ono što mi prvo padne na pamet i odmah vizualiziram.
Likovnim rječnikom, kontrast je suprotnost (primjer; svijetla ljudska put nasuprot tamnoj pozadini, prikaz toplijih crvenih tonova nasuprot hladnim plavim), bijela podloga papira je najbolji kontrast nasuprot crnim linijama. Obično govore da likovna pravila (volumen, ploha, perspektiva) moramo prvo dobro savladati da bi uspjeli stvoriti vlastiti likovni izričaj. U mojem radu, to nije uvijek bio slučaj, uvijek bih zaboravljao pravila kad bih prionuo radu, za mene nisu postojala.
Prenijeti misao, razmišljanje, osjećaj, anegdotu, stvarni (osobno proživljeni događaj), zapravo nikad nije lako, a još teže je privući pažnju gledatelja. Crtež u kojem dominiraju crne linije, a boja nije učestala, bez teksta, bez bilo kakve naznake objašnjenja gdje su jedino ostale naznake komunikacije kod pogleda likova i grimasa na licima. Inspiracija su stvarni ljudi, stalna težnja za crtanjem pokreta, izmišljena putovanja na mjesta koja bih htio posjetiti.
Tehnika – u ovom slučaju digitalni tisak korištena je kao najprikladnije sredstvo za moje likovno izražavanje. Ova tehnika omogućava jako velik broj otisaka jednake kvalitete na različite tiskovne podloge (papir, staklo, plastika, tkanina, drvo…). Važno je napomenuti da se u komercijalne svrhe vrlo često tiska velik broj primjeraka, dok se u umjetničke svrhe uvijek radi mali broj primjeraka.
Broj napravljenih otisaka jedne serije (jednog rada) nije toliko bitan, važno je da radovi imaju likovnu kvalitetu kao i tiskovnu (što čišći otisak). Povezanost događaja uvijek postoji, dok sama radnja (dijalog) uvijek ostaje nedovršena, neizrečena, pod velikim upitnikom. Kad govorimo o boji, ona može imati istodobnu dvojaku funkciju; ponekad je samo dopuna s jedinim ciljem jasnijeg sagledavanja, dok u drugim i ona sama preuzima igru za koju su prvobitno namijenjene linije. Kretanja linija gotovo nikad nema neku zadanu putanju, rešetku ili bilo što šablonski, sve je nacrtano po osjećaju kojem je pridodana mašta, sjećanje na stvarni događaj. Pitanje formata je vrlo često tema mnogih diskusija tipa “izgleda li nešto bolje na drugom formatu od trenutnog koji koristiš”.
Za mene bi najjednostavniji odgovor bio da se koristi onaj format koji likovnom stvaraocu odgovara. S druge strane, vidimo da većina ljudi radove razlikuje isključivo samo po dimenzijama i njihovom cijenom. Većina mojih radova je realizirana na a3 formatu. Mali prostor zahtijeva više promišljanja i sama ideja dobiva jasniji oblik.
Ustvari, dimenzije formata nečijeg rada ne diktiraju likovnu vrijednost, dakle ne znači da “radovi većih dimenzija” moraju imati prednost ispred manjih formata. Moji radovi su uglavnom, crteži, ilustracije, dok je slikanje za mene kategorija koju radim kada imam višak slobodnog vremena. Često mi govore kako bih trebao u svoje radove uključiti više boje… Jer boja radu može dati neku novu dimenziju shvaćanja, novo gledište.
No, uvijek sam bio mišljenja da je crtež taj koji bi trebao dominirati (slikar bi slično rekao i za boju); trudio sam se, koliko je god bilo moguće prikazati što više detalja kroz teksture. Sve te dijelove sam izvlačio iz mašte, pazeći da imam kompletan pokret nekog lika ili slijed nekog događaja zamišljen prije nego li ga prenesem. Stvarnost u kojoj se nalazim, razni ljudi i utjecaji koje vidim (i proživljavam) neobično je bitna i nezaobilazna i gotovo je nemoguće isključiti njezin utjecaj na stvaralaštvo i rad u cjelini.
Ljudi koje crtam su najbolji primjer za to, sve su to situacije kojima prenosim sebe, tj. pričam o sebi. Nisam potpuno siguran postoje li granice, ili ako postoje kako bi one uopće izgledale, više volim vjerovati da je inspiracija (ili motivacija) nešto neiscrpno čemu se ne nazire kraj, koja uvijek traje.
Ovakav crtež je moj način gledanja na svijet, a tehnika je samo način koji mi pomaže u ostvarenju likovnog cilja. Umjetnik (općenito gledajući) ima na raspolaganju širok izbor načina kako ostvariti neku ideju, no kompliciraniji je put koji se mora prijeći od ideje do realizacije, naravno u svojim prvim koracima stvaranja. Dok sam bio student, nisam ni pomišljao o tome da ću pronaći tehniku u kojoj ću zavoljeti rad.
Koristim tehničke rapidografe, obično tankih debljina (0.10, 0,13, 0,18), nužni su jer bez ovoga velik broj detalja se ne bi mogao izvući. Ono što mogu reći iz svog skromnog iskustva je da crtež ne treba uvijek forsirati, crtačko napredovanje ne ovisi uvijek o broju sati provedenim za stolom, koliko o jasnoj ideji, cilju i analiziranju napravljenog. Svatko gleda stvari na drugi način, svatko drukčije pristupa rješavanju problema, zamisli se postupno usvajaju; (ne u zadanome vremenu).
Razgovor s profesorom je isto bitan, jer tu dolaze neka moguća rješenja u vezi rada. Postići ono zamišljeno je najbolje za samopouzdanje. Pisati razmišljanja konkretno o crtanju nije lako, budući da još uvijek mnogi ne pridaju toliku vrijednost formi crtanja, smatrajući je tek “predloškom za kompoziciju”.
Očekivanja su uvijek velika, pogotovo od strane promatrača, ljudi koje su na razne načine povezani za umjetnost. Redovito živim između mašte i realnosti, ona prva mi pomaže u radu (pogotovo da zaboravim na mnoge stvari vezane za svakodnevnicu), dok realnost moram prihvatiti htio ili ne, jer ona daje najbolji uvid u život i sve probleme s kojima se ljudi ( i ja ) susreću, priopćeno je.
(www.jabuka.tv)
